Nastavljam lagati:

Dakle, zlo nije izmislio čovjek. Postojalo je. Desilo se u fazi formiranja. Ali ja sam do sada mislio da zlo ne postoji samo po sebi. Mislio sam da je zlo samo nedostatak, tj odsustvo dobrote. Ako ljudi nisu bili predviđeni da spoznaju razliku između dobra i zla, onda što ?. Kako bi kad bi, ali Bog, znao je on da će čovjek i žena zglajzati i ubrati taj plod. Znao je, jer inače sve bi bilo ma, što da kažem. A ako je znao onda, zna i sada, pa je to čitava zbrka. Elem ,,,,,,, Lažem opet.

 

Za ovu priču važan je dio 19. Prah si i u prah ćeš se vratiti. Tu smo. Prah bio, u prah se vraća. Zemlja zemlji, a duša ? Što se desi s dušom, onom udahnutom, gdje ona ide, što se s njom dešava. E, tu imamo mnogo pretendenata. Ali da se vratim osnovnoj priči. Cilj, dakle prestanak postojanja je samo siguran završetak, kazna, zasluga, svima isti kraj, a ne svrha postojanja il izvor sudbine.

Kažu da duša ima malo drugačiju sudbinu od tijela. Tijelo je materijalno, ono može da nestane, ( kao da je neko naivan, jer materija = energija, a energija je neuništiva, ali pretvoriva, tj prelazi iz jednog oblika u drugi. ) a duša je nematerijalna i ona je vječita jer je od Boga. Od daha Božjeg. Pa i tijelo je od Boga. On je to svojim rukama mijesio i stvorio čovjeka, i to od onoga što je stvorio mišlju. ( paradoks ). Dah je važniji od ruku, tj kako sad naučismo od misli. Misao je prije nematerijalna u odnosu na dah. Dah nije nematerijalan. Ali, Bog je Bog, nema važnih i nevažnih dijelova. Svi su važni. I ruke i misao i dah.

Nastavljam lagati:

Ako je Bog htio da stvori nematerijalni svijet, onda nije napravio dobar posao. To znamo jer vidimo. A i vidimo zato što nam je dano da vidimo. Dano nam je i da mislimo. Niko nije rekao da mislimo ispravno, ali mislimo, ima dokaza koliko hoćeš. Ako nije napravio dobar posao naoko, napravio je jako dobar posao guruima i vodilicama, koji se satrše da nam pokažu put i da nas dovedu negdje gdje mi možda i ne zaslužujemo ili ne želimo ići.

Ne može se dokazati, a samim tim niti opovrgnuti, pa eto ti prilike za nuđenje nečega što je u biti toliko primamljivo, da mu čak ni reklama ne treba. Malo se treba patiti na zemlji, tj u ovozemaljskom bivstvovanju, materijalno, a onda, što manji materijalista, veća vječita duhovna nagrada. Raj, gdje se radi ono što se već radi, ili kazna, pakao, gdje se konačno skonča u bolu i patnji. U plamenom ognju. ( Čudi me da Bog ne zna za bolji način kažnjavanja, nego duše predaje svom bivšem savezniku, a sadašnjem neprijatelju, Sotoni, Luciferu, onome koji je upalio svijetlo, iliti ugasio mrak, pa zbog simbolike svijetlo – vatra – plamen, izgaramo u patnji i konačno duša prestaje postojati.)

Aha, dakle duše završavaju u paklenome ognju, nešto slično kao da se padne u sunce. Besmrtna duša, završava konačno na velikoj temperaturi. Da li je duša onda nematerijalna. Izgleda se meni da nije. Nije barem po ovakvom objašnjenju. Ako nestaje u ognju, onda je materijalna. Nešto nematerijalno ne može biti oštećeno vatrom. Nematerijalno postoji u nekoj drugoj dimenziji, a ne na materijalnom nivou vatre. Ako postoji nakon smrti. Ako, naravno, nema dokaza, nema ni da postoji niti da ne postoji. Duša garant postoji, zato neke ljude zovemo duševnim, neke dušmanima, a neke bezdušnima. Nije baš da nemaju dušu, nego ne vole druge ljude, tj ne pokazuju je ( dušu, duševnost ). Zato su bezdušni. Ne pate se sa svojim ljudskim komšijama, prijateljima, obitelji. Ne pokazuju da im je teško kada neko pati. Duševni ljudi pokazuju emocije kada neko pati, tj, pate zajedno s njima, a pati se uglavnom zbog nekih drugih ljudi. Drugačije nije normalno. Jer niko ne pati zbog namještaja, osim ako nije, ono malo prehlađen, brza.

Dakle duševan si ako pokažeš emocije, tj patiš zajedno s patnikom, onim koji je u patnji, a dušman si ako u tome uživaš. Bezdušan si ako ne pokazuješ emocije, tj ravnodušan si. Naravno, to je samo ako znaš osobu koja je u patnji. Ako ne znaš da neko pati, ili ne vidiš da neko pati, ili je ta patnja tebi neshvatljiva, onda što si ti. Dušman, bezdušan, duševan ali neupućen. Teško je znati za sve patnje na svijetu, ha ha ha ha, iako ih ima koji misle da znaju, ali to je do osobe. E, sada, da li supatimo tj da li to radimo zbog sebe ili zbog drugoga. Ako ja patim zajedno sa nekim ko je u patnji, da li mu pomažem. Na primjer, nekome je umro kućni ljubimac, a ja da pomognem patim kao da se i meni to desilo. Dakle patnja na kvadrat. Dva mrtva kućna ljubimca, od kojih niti jedan više u stvari ne postoji, a jedan bio stvaran, a drugi stvaran jer se spominje, a isto je bivši pa u stvari nema razlike. ( ko je skonto skonto je ). Pregršt negativnih emocija. Možda ipak pomažem. Pomažem, pomažem, ali sebi, da dokažem nekom, Bogu, ili prije okolini, ( vjerujte tako je ) da sam dostojan raja i da sam duševan. To nije cinizam. To je istina.

Moja supatnja neće pomoći nekome ko pati, ali možda ga moje nastojanje da pokažem da i ja patim s njim, samo podsjeća na izvor njegove patnje pa mu je još i gore. Bljak. Ne treba patiti sa ljudima koji pate. Treba se veseliti da im prenesemo radost, treba im dati zagrljaj, kao podstrek, osmijeh kao nadu i udarac u dupe kao poticaj da se krene naprijed. I zašto patiti ako i kućni ljubimci imaju svoj raj, a o ljudima da i ne govorim. Ako se ide na bolje mjesto, čemu patnja. Opet je u pitanju gubitak, ali to je druga tema, sama za sebe, i neće ići pod humor. Lažem naravno.

Nastavljam lagati:

A, sada pitanje za ogroman ulog. Što ako se ova dvojica, Bog i sotona, u neko vrijeme pomire, što onda? Nekad davno su bili saveznici i zajedno stvarali svijet. Davno je za Boga relativan pojam, a kasnije se može pročitati da Bog možda ima naše karakteristike. Možda je Bog u stanju da se pomiri? Zašto sotona treba ljudske duše? Da loži pakao s njima, da se sveti Bogu za kreaciju, da prkosi, da se inati? Zašto?

Zlo ne postoji samo po sebi. Ne funkcionira to tako. Zlo je samo posljedica ne postojanja ljubavi, dobrote, tj Boga. Isto je i za tamu. Ona ne postoji kao veličina. Tama je samo nedostatak svjetlosti. Zašto bi Bog propustio da se pojavi gdje treba, gdje je potrebna ljubav, dobrota, svjetlost. Neki bi rekli da ljudi ne puštaju ljubav u sebe, da se odmiču od svjetla, da se odmiču od Boga, ali da li je to baš tako. Bog se bori za svako svoje janje, za svaku svoju dušu, pa onda zašto ih prepušta sotoni?. Svoju kreaciju, čovjeka, točnije, njegovu dušu. Tek tako, jer je popušio koji đoint, ili se ljubakao s profesoricom u kabinetu, ili je slagao da nije on pojeo pekmez iz teglice na ormaru.

Da li bi to otac učinio svom djetetu ? I otkud sotona u igri oko ljudi ikako. Dobro, dobro, zmija, sotonino djelo reći ćete, ali o tome nema dokaza u Bibliji. Samo da je zmija bila lukava. Ma, mora da je to ona priča o dobru i zlu. Hm, vječita borba, vječito neriješeno. Što čovjek treba da zna, da umije, da razumije, da čuje, da usvoji, da bi bio dobar. Kako se bude dobar, i da li opis "dobar" uvijek fituje u lancu sudbine. Ne. Ne, garantirano. Put u pakao, onaj pakao od ognja i sumpora, popločan je dobrotom i dobrim namjerama, nakanama. Ne treba puno raditi i patiti se da budeš dobar. Jednostavno ne budeš bezobziran, ali znaj da si u isto vrijeme i traser rute prema plamenome ognju. Najpametnije je budi ono što si, pa na ruletu sudbine, radeći što si radio i postupajući kako si postupao, pa pred sam kraj svog života, sam osjeti prelaz. Negdje, ili u ništa, ili u raj ili u oganj plameni. Ili u međufazu, tj čistilište. U raju ionako ima ograničen broj mjesta. I to piše, ko zna čitati, pročitao je. Broj pravednika je određen od Boga, a na svakom je ponaosob da se prepozna.

Naravno, neistina je bila o pomirenju Boga i Lucifera. Bog kao svijetlo, koje je Lucifer upalio, je dovoljan je da mrak, Lucifer, koji nije htio biti dio svijetla, ljubavi, jednostavno nestane. Svijetlo i tama ne miješaju se. Ljubav i zloba, pa čak i zlobna ljubav ne mogu se miješati. Ljubav i svjetlo uvijek prevladaju. Kad u mračnu prostoriju unesemo svjetlo, prostorija nije mračna. Kad u srce ljudi unesemo ljubav, mržnja, zloba, zavist, ravnodušnost i ostale loše emocije loši osjećaji nestaju, jednostavno nestaju. Tek ponovnim gašenjem vatre, ljubavi, svijetla, nastaje mrak, mržnja i sve ono što uspijeva u mraku.

Tema je da li je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, ili je čovjek osmislio Boga na svoju sliku i priliku, sa ljudskim osjećajima i postupcima, te načinima. Previše ljudskih osobina je predstavljeno u Bogu da bi to bilo istinito. Bog kao vrhovno, superiorno, sveznajuće biće, koji razumije beskonačno i vječno, koji upravlja vremenom, koji zna, a sa druge strane ima osobine tipa ljubomora, zavist, strah, osvetoljubivost, nemoć, baš i nije reprezentativna slika Boga.

Vjerojatnije je da smo mi, ljudi, u očaju pokušavajući biti što sličniji Bogu, njemu pripisali svoje osobine, zanemarujući pri tomu osnovne osobine, koje sami pripisujemo tom istom Bogu. Sveznanje, sveprisutnost, dobrotu, ljubav, vječnost, milost, oprost i uzvišenost.