Opet ja. Nisam često prisutna ovdje ali vas čitam, pratim,gledam, razmišljam i promatram. Kao i inače glava mi je puna misli, nikako da se utiša. Trenutno sam u nekom previranju tj. u neznanju kako se prepustiti, kako vjerovati nekome. Imam kraj sebe dragu osobu i zbilja bi htjela da naš odnos bude dobar i lagala bi kad bi rekla da se dečko ne trudi jer se trudi. Samo je na neki način problem u meni jer me strah nekome vjerovati i prepustiti se. Znam da nemam razloga za to i osječam se ok kraj njega i lijepo mi je provoditi vrijeme s njim. I dobro mi je, i htjela bi nekome dati više od sebe, znam da to mogu, samo ne znam kako. Sad mislite da nisam bila u vezi, bila sam, u nekoliko, u jednoj dugoj koja je dugo trajala i radi koje su izašli početni moji tekstovi i nekoliko radi kojih i nisam pisala, sve se vrtilo oko jednog, moj začarani kotač...

Sad sam se maknula od toga i sad vidim koliko sam dopuštala i kažnjavala sam sebe, i na neki način prestanak kažnjavanje bio je to da sam si dala šansu, da sam tom novom dečku dala šansu jer ju zaslužije. Znam da radi nesigurno i radi nepoznatog stalno me nešto vuče, al trudim se da ostanem tu gdje jesam jer osijećam se dobro i na neki način radim na sebi, i uviđam ono što ste mi govorili. Bilo je teško maknuti se al toliko lijepoga se desilo, a najmanje sam se nadala...

Ne znam zašto sam to pisala i koliko moj tekst uopće ima smisla, svjesna sam da variram, i svjesna sam na neki način da vodim bitku sa svojim demonima i svjesna sam da opet radi straha tražim izlaz i razlog da pobjegnem, a znam da ga nemam...

Vas ima puno ovdje, jel ima netko ovdje neki savjet, prijedlog ili nešto? jel netko prolazio kroz to?