Danas sam odlučila umrijeti.

Ja, koja sam bila život, bila more, bila sol, bila svo ono sivilo mog krša. Ja, koja sam bila i travka što leluja na vjetru, ja kao zrnce pijeska, ja kao rijeka što povija se koritom svojim. Ja, koja sam bila i sreća i radost, i ona tvoja skrivena istina. Ja, onaj mali vražićak pun poleta, zanosa i žara, danas sam samo smrt svoje smrti.

Zašto?

Zato što sam te mogla voljeti.

Zato što sam bila sve ono što se ne smije, što je loše, što je zabranjeno, što je gnusno i odvratno, nedopustivo. Bila sam ono što ljudi ne vole znati, ono što mrze i osuđuju, ono što me je tako jako izjedalo iznutra, tako peklo i žarilo, ono od čega sam tako dugo bježala, ono što sam htjela zaboraviti.

Bila sam žena koja voli ženu.

A ja sam te voljela!

Jer ti si ono za čim tragam…

Zlo koje trebam uništiti.

Ali kako mogu uništiti ono što volim?

Otrovala sam se tobom. Voljela sam sve o tebi.

Tvoju kosu, narančastu, valovitu kosu. Voljela sam tvoju jamicu na lijevom obrazu kad se nasmiješ. Voljela sam tvoju snježno bijelu put. I tko kaže da je Snjeguljica samo bajka?

Tako sam te nježno i nevino voljela i voljela sam što te volim.

Ali nisam te smjela voljeli. I zato sam te mrzila i mrzila sam što te mrzim. Tako sam te željela dostići, dotaknuti, ostaviti osmjeh na tvom licu i pokazati ti svoje srce, iskreno bez laži i predrasuda. I zašto? Zašto? Zašto je tako besramno voljeli ženu? Zašto je tako gnusno željeti našu ljubav? Kako nešto tako divno, u isto vrijeme može biti i tako pogrešno? Nije li ljubav najsavršeniji osjećaj među osjećajima? Ni je li ljubav nešto tako plemenito i uzvišeno? I kako me onda netko može osuđivati i smatrati nastranom? Kako mogu biti kriva, kad sam samo voljela?

I sad se mrzim, zato što te tako bezgranično volim. I mrzim svoj bijes, svoj gnjev, svoju ljutnju, svoju trulež.

Kako netko može istodobno tako snažno mrziti i tako nevino voljeti?

Volim te, ali ne smijem. Jer si zabranjena, jer si daleka i nedostižna. I zato te volim, ali ne smijem.

Možda u neko drugo vrijeme.

S nekim drugim ljudima.

Možda sutra. Možda…

Ali danas sam odlučila umrijeti.

Jer volim svoju nemoguću ljubav, svoju iskvarenu, zabranjenu ljubav.

Ali ja volim, volim, volim, volim!

Ali ne smijem.

Dođe mi da vrisnem usred svijeta i da te zagrlim. Da pokažem svima da si moja i da te nitko ne smije voljeti osim mene. Dođe mi da pokažem svima kako je tako lako voljeti, a tako nemoguće ljubav dostići.

O, kako me samo silno boliš. Kako me silno proždireš patnjom iznutra i ova moja nemoguća ljubav tako gromko vrišti u meni.

Zaglušila si mi uši od ljubavi i zato ti želi reći da te volim. Ali ne smijem.

Sutra. Možda… Sutra.

Ali danas sam odlučila umrijeti.

O, kakva li sam to osoba, koja umire, zato što ne može braniti svoju ljubav?

Sutra. Možda… Sutra.

Ali danas ne smijem. Jer danas sam odlučila umrijeti.