Odricanje od borbe za prestiž

Anthony de Mello  

Vratimo se onoj divnoj rečenici iz Evanđelja koja govori o tome kako se moramo odreći samoga sebe da bismo se mogli naći. To se može pronaći u gotovo svakom vjerskom, duhovnom ili mističnom pisanom djelu.

Kako se odreći samoga sebe? Jeste li se ikad pokušali odreći nečega?

Točno, čim se više trudite, sve je teže. Uspijete kada se ne trudite. Uspijete se odreći stvari kada niste svjesni.

Dobro, ali kako se može umrijeti samom sebi?

Sada govorimo o smrti, a ne o samoubojstvu. Nije nam rečeno da se moramo ubiti, nego da moramo umrijeti. Nanositi samome sebi bol, uzrokovati patnju bilo bi samouništavajuće. Bilo bi to kontraproduktivno. Nikada niste tako puni sebe kao kada patite. Nikada niste tako usredotočeni na sebe kao kada ste potišteni.

Nikada niste toliko spremni zaboraviti na sebe kao kada ste sretni. Sreća vas oslobađa samoga sebe.

Patnja, bol, bijeda i potištenost vežu vas na sebe. Pogledajte kako ste svjesni svojeg zuba kada vas boli. Kada vas ne boli niste ni svjesni da imate zub, ili glavu, u istom slučaju, kada vas ne boli. Ali tako je drugačije kada mislite da će vam glava pući od boli.

Dakle, sigurno je krivo, pogrešno misliti da nas do umiranja sebi može dovesti nanošenje bola samima sebi, odricanje, mrtvljenje, kako se to tradicionalno razumijevalo.

Odreći se samoga sebe, umrijeti sebi, izgubiti samoga sebe, znači shvatiti svoju narav. Kada to učinite, “pripadajuće” će nestati, izgubit će se.

Recimo da mi jednoga dana netko uđe u sobu i ja mu kažem: “Samo naprijed. Možete mi reći tko ste vi?”

I čovjek mi odgovori: “Ja sam Napoleon.”

A ja kažem: “Ne onaj Napoleon…”

On odgovori: “Upravo taj - Bonaparte, francuski car.” “

Vidi, vidi.” kažem ja dok u sebi razmišljam: “S ovim čovjekom bih trebao biti oprezan.” Kažem mu: “Sjednite, Vaše veličanstvo.”

“Kažu da ste jako dobar duhovnik. Ja imam jedan duhovni problem. Tjeskoban sam, teško mi je vjerovati u Boga. Moja vojska je u Rusiji, znate, i provodim besane noći pitajući se kako će se to završiti.”

I kažem mu ja: “Vaše Veličanstvo, ima nešto što vam mogu prepisati za to. Preporučam vam da pročitate šesto poglavlje Evanđelja po Mateju: ‘Gledajte ljiljane na polju…niti siju niti žanju.’”

Tada se pitam tko je luđi - taj čovjek ili ja?

Ali išlo mi je s tim luđakom. Svaki mudri guru u početku učini s vama upravo to: složit će se s vama, shvatit će ozbiljno vaše probleme. Obrisat će koju suzu s vašeg lica. Ludi ste, ali još uvijek niste toga svjesni.

Uskoro će morati doći čas kada će vam skinuti krunu s glave i reći vam: “Pusti to, nisi ti Napoleon.”

U onim poznatim razgovorima svete Katarine Sienske, zapisano je da joj je Bog rekao: “Ja sam onaj koji jesam. Ti si ona koja nisi.”

Jeste li ikad iskusili svoje “koji/a nisi”?

Na istoku imamo jednu prispodobu za to: plesač i ples. Na Boga se gleda kao na plesača, a stvorovi su Božji ples. Ali, to nije kao da je Bog veliki plesač a vi jedan mali plesač. A ne. Vi uopće niste plesač. Vi ste “plesani”!

Jeste li to ikad iskusili?

Dakle, kada se čovjek opameti i shvati da nije Napoleon, njegovo bivstvovanje ne prestaje. On i dalje bivstvuje, ali iznenada mu postaje jasno da je nešto drugo nego što je mislio.

Umrijeti samom sebi znači iznenada shvatiti da ste nešto drugo nego što ste mislili. Mislili ste da se nalazite u središtu, a sada se vidite da ste satelit. Mislili ste da ste plesač, a sada se doživljavate kao ples.

To su samo analogije, prispodobe, i zato ih ne smijete shvatiti doslovno. Daju vam samo ključ, smjernice. Nemojte zaboraviti da su to samo putokazi. Prema tome - nemojte se na njima previše zadržavati. Nemojte ih shvatiti doslovno.