ODJEDNOM JE ZNAO SVE

 

24. kolovoza

 

Digli su me iz kreveta. »Umire. Tražio je Vas.

Neće još dugo.« Satima sam sjedio uz tog

četrdesetdevetogodišnjaka. Bio je jedan od najvitalnijih

najvedrijih ljudi koje sam ikada upoznao. Njegov jaki

optimizam u nekoliko mjeseci sasvim se slomio.

Svom se snagom opirao bolesti. Prilijepio se za život.

Nadao se protiv svake nade.

Plašio sam se svršetka. Bio je dubok vjernik,

ali dok je bio potpuno pri svijesti, pitao je:

»Zašto? Ako je Bog dobar,

zašto onda ovo trpljenje i umiranje?

J a sam tako mlad. Moja me obitelj treba. Zašto?«

A ja? Ja bih bio morao odgovoriti

da ništa od toga ne razumijem.

Ali u jednom trenutku,

umjesto da izgubi vjeru i očajava,

iz njegove se nutrine javilo smireno povjerenje.

Neshvatljivo povjerenje koje je dopiralo

mnogo dublje od njegova razmišljanja i osjećanja.

On j e odjednom znao sve.

Prihvatio je, i potresno se oprostio

od svoje žene i svoje djece.

Kao da ga je čvrsto držala neka nevidljiva ruka

i kao da se svim svojim bićem

odjednom osjetio sasvim siguran i zaštićen.

 

PHIL BOSMANS