Prema novoj studiji koju su objavili istraživači sa Sveučilišta Rice u Teksasu, udovice i udovci su pod 40 posto većim rizikom od smrti u prvih šest mjeseci nakon gubitka supruga. Otkrili su da u tom periodu imaju najvišu razinu biomarkera upale. To može, kažu, usporiti broj otkucaja srca i povećati rizik od kardiovaskularnih bolesti.

Istraživači su pokušali razjasniti kako intenzivna tuga utječe na naše zdravlje.

- Osim što je u prvih šest mjeseci nakon gubitka supružnika povećan rizik od smrti, za 53 posto veći je rizik za kardiovaskularne bolesti - objasnio je Chris Fagundes, asistent profesora psihologije i glavni autor studije. 

Dodao je kako su studijom obuhvatili 32 ljudi koji su izgubili partnera i 33 onih koji nisu, podjednake dobne skupine, većinom žene. Analizirali su im krv, pratili otkucaje srca i svatko od njih je popunio upitnik.

Razina proupalnih citokina (u slučaju infekcije aktiviraju se T stanice koje luče citokine) u skupini koja je nedavno izgubila supružnika, bila je između pet i sedam posto veća od onih u drugoj grupi. Varijabilnost brzine otkucaja srca (učestalost srčanih kontrakcija) kod udovica i udovaca bila je za 47 posto niža.

foto: Dreamstime

Pored fizičkih pokazatelja lošeg zdravlja, i psihičko je bilo očekivano lošije. Razina depresivnih simptoma bila je veća za 20 posto kod prve skupine, onih koji su izgubili voljenu osobu.

Narušavanje fizičkog i psihičkog zdravlja ponekad se počne ispoljavati i prije smrti supružnika.

- Viđala sam kako supružnici, koji kasnije ostanu udovci, razvijaju zdravstvene probleme dok je partner još bio živ, ali bio je sve lošijeg zdravlja i samo je bilo pitanje vremena kada će umrijeti - objasnila je dr. Ellen Carni, psihologinja iz New Yorka, prenosi Daily Mail.

Važno je ne potiskivati emocije

- Tuga je univerzalno ljudsko iskustvo, a gubitak supružnika, neovisno o životnoj dobi itekako je bolan. Posebice jer ne govorimo o izoliranom incidentu. Posljedice su višestruke, gubimo dio osobnog identiteta, navika, načina života. Koliko god je početno intenzitet emocija odnosno somatskih manifestacija (uključujući kardiovaskularni i hormonalni  sustav) izražen, važno je emocije ne potiskivati - savjetuje Senka Božić, prof. psiholog iz Privatne psihološke prakse Una.

- Rituali tugovanja i žalovanja pri tome su itekako bitni. Prethodno potkrepljuju psihološka istraživanja rađena u različitim kulturama koja se bave kvalitativnom analizom rituala tugovanja i žalovanja. Nemoguće i iracionalno je očekivati nakon gubitka supružnika zatvaranje knjige dotadašnjeg života. Neka poglavlja i stranice te knjige ponekad će biti puna čežnje, tuge, ljutnje. Ali, prihvaćanjem svih stranica te knjige, vremenom vaša priča će imati više boja, više nade i optimizma - pojasnila nam je Senka Božić, prof. psiholog.

foto: Dreamstime

- Jer stvarna ljubav i privrženost koju ste proživjeli sa supružnikom neće nikada otići u zaborav. Naprotiv, što prije prihvatite tu neminovnost pamtiti ćete sa zahvalnošću vašu životnu priču, jer ste dio života dijelili s nekim tako posebnim tko je i vas doživljavao na isti način. Odnosno, iako ta osoba više nije fizički s vama, živi u vašim sjećanjima dok god živite, i vi - dodala je. 

- Pobolijevanje u fazi kada nam supružnik dugotrajno boluje (posebice radi li se o kroničnim bolestima čiji je ishod smrt), iscrpljuje uslijed tjeskobe, gubitka koji slutimo. U tim situacijama  neophodno je imati fizičku i psihološku podršku djece, rodbine, prijatelja. Tugovanje i žalovanje su prirodni procesi, u slučajevima patoloških psihičkih komplikacija preporučljiva je stručna pomoć - napomenula je ova psihologinja.

Sindrom slomljenog srca

Izgubiti voljenu osobu je vrlo stresna situacija. Nije slučajnost da su loše zdravlje i nedavni gubitak voljene osobe povezani. U medicinskoj literaturi to se naziva - sindromom slomljenog srca ili Takotsubo kardiomiopatija. 

Pojavljuje se uslijed izuzetno jakog stresa, neočekivanih emotivnih šokova (ponekad i pozitivnih). Zapravo dolazi do negativne reakcije srca uslijed povećane razine hormona stresa u tijelu. Srce oslabi jer se proširi i ne pumpa više krv kako treba, preciznije lijeva klijetka koja je zadužena za opskrbu našeg tijela kisikom. 

foto: Dreamstime

To rezultira osjećajem boli u grudima i kratkim dahom, a događa se da rezultira srčanim udarom i smrću.

Simptomi sindroma slomljenog srca su slični srčanom udaru - bol u prsima, kratkoća daha, nepravilan rad srca i osjećaj slabosti. Najčešće pogađa žene, i to one starije od 50 godina, a uglavnom prođe sam od sebe.

Što se događa u tijelu kada nam netko slomi srce?

• Promjene u hormonima Ljubav nas čini sretnima, a tada nam je tijelo prepuno hormona dopamina i oksitocina, koje nazivaju - hormonima ljubavi i sreće. Kada nam netko slomi srce, tada razina tih hormona drastično pada, a raste razina kortizola i epinefrina (adrenalin) - hormona stresa. 
• Slabi imunološki sustav Visoka razina hormona stresa djeluje negativno i na naš imunitet, a tada smo skloniji bolestima, na primjer, prehladama, infekcijama... Stres uzrokuje da tijelo proizvodi manje bijelih krvnih stanica, a to su tzv. vojnici koji se bore protiv infekcija.
• Tjelesna težina se povećava Promjena hormona i pad imunološkog sustava, uzrokuju određene promjene i u našoj prehrani. Tijelo počne žudjeti za određenom hranom, najčešće za mastima, ugljikohidratima te slatkim i slanim slasticama.

foto: 123RF

• Seksualna disfunkcija Čak i kada se nakon bolnog iskustva čovjek počne osjećati bolje, događa se da dođe do određene seksualne disfunkcije, tijelo postane manje osjetljivo na podražaje.
• Promjene na koži Povećanje razine hormona stresa može pogoršati stanje naše kože. Pojavljuju se psorijaza, rosacea ili akne, a to pak čini da se osjećamo još lošije.
• Mozak ne radi normalno Nastane zbrka u glavi, kao da mozak ne radi kako treba, kao da nismo sposobni pravilno razmišljati. Na primjer, odjenemo majicu naopačke, stavimo mobitel u frižider, zaboravimo važne sastanke koje smo planirali tjednima...Mozak je rastresen i usredotočen na tugu koju osjećamo. 
• Pojavljuje se i depresija Emocije su jake. Snažno osjećamo tugu, i usamljenost. Sve to može dovesti do depresije jer osjećaj napuštenosti i tuga dovode do rušenja samopouzdanja i do osjećaja kao da se svijet oko nas raspada, a nemamo nikoga tko bi nam pomogao i to olakšao.

VAŽNO! U trenucima velike tuge treba pokušati biti svjestan da to vodi depresiji i razgovarati s nekime otvoreno. Svatko ponekad treba ohrabrenje i rame za plakanje - to je normalno i ljudski, prenosi portal consciousreminder.com.

Ova žena je iskusila kako je to kad vam netko slomi srce

Kanađanka Cindy Maisonneuve (33) iskreno je ispričala kako je preživjela to što ju je zaručnik ostavio sat vremena prije vjenčanja. Bilo je strašno. 

Ovo je njezina ispovijest:

Bilo je poslije podne i trebala sam se udati. Moja sestra mi je pomagala odjenuti se i pitala me jesam li nervozna. Iskreno sam joj rekla da nisam. Bilo je još samo sat vremena do vjenčanja i ja sam bila sva u svojim snovima - na plaži na Havajima s muškarcem koji je moj najbolji prijatelj. Sjećam se kako mi je sestra prokomentirala to što nisam nervozna: "Pa niti ne trebaš biti. On je super dečko.". Često sam se kasnije sjetila tih njezinih riječi. Prije me to sjećanje znalo rasplakati, a sad mi je smiješno.

Svojeg zaručnika sam upoznala dvije godine ranije na bejzbol utakmici. Bio je visok i sladak. Živjela sam u Torontu, a on je bio dva sata vožnje od mene, ali smo svejedno počeli izlaziti. Vozila sam se svaki vikend do njega da bi bili zajedno. Bili smo opijeni. Zaprosio me šest mjeseci kasnije na plaži tijekom zalaska sunca. Nisam smatrala da srljamo u brak ili da je on požurio  s prosidbom. Ljudi su nam znali govoriti da smo savršen par. Oboje smo aktivni i ambiciozni, a on se super slagao s mojom obitelji. Kupili smo zajedno i kuću dok smo planirali vjenčanje.

Odlučili smo se vjenčati na Havajima, a on se jako puno angažirao oko organizacije. Na dan vjenčanja stajali smo na prozoru hotela i zajedno gledali mjesto na plaži gdje je trebala biti ceremonija. Nisam bila nervozna dok sam se pripremala za vjenčanje i oblačila haljinu. Zato sam vjerojatno bila toliko zatečena s onim što se sljedeće dogodilo.

Ušao je u sobu i rekao da bi želio razgovarati sa mnom nasamo. Plakao je. Mislila sam da su ga preplavile emocije zbog vjenčanja. Tad je rekao: "Ja to ne mogu učiniti.". Pitala sam ga: "Je l' se ti šališ?". Odmahnuo je glavom. Stajala sam tamo s velom u kosi i gledala ga. Muškarac koji je trebao biti ljubav mojeg života mi govori da opoziva naše vjenčanje, i to manje od sat vremena prije početka. Bila sam toliko šokirana da ga nisam pitala zašto to radi. Samo sam mu rekla da ode. Hotelska soba odjednom se činila tako malom.

Moja sestra i kuma su pojurile za njim, ali pobjegao je od njih. Čak nije ni organizatorima rekao da ništa od vjenčanja. Gledala sam kroz prozor kako sestra svima objašnjava da vjenčanja nema. Pomislila sam da ga je možda uhvatila trenutna nervoza i panika, ali pokazalo se da nije tako, otvorila sam ormar, a njegovih stvari nije bilo, čak ni putovnice. Shvatila sam tad da me stvarno ostavio. Slomio mi je srce. Bila sam tako ponižena i devastirana.

Osjetila sam potrebu da moram pobjeći, izaći iz hotela. Otišla sam prošetati uz plažu. Pola sata kasnije nazvala sam ga, a on je samo rekao da je otišao. To je sve. Ni sama ne znam kako sam preživjela tu noć. Bila sam ošamućena. Otišla sam na večeru, ali nisam mogla jesti. Sestra mi je dala tablete za spavanje, no ipak sam se probudila u četiri sata ujutro. Prisjećanje svega o nama mi je u početku bilo najteže preživjeti.

Ono što je otežalo cijelu situaciju je to što je on na otoku ostao ostatak tjedna, a bili smo u istom odmaralištu. Vidjela sam ga na parkiralištu dva dana kasnije i viknula sam mu da je kukavica. Tad je već ljutnja zamijenila tugu. Bavila sam se raznim aktivnostima na otoku samo da ne razmišljam o tome što mi se dogodilo. Cilj mi je bio zaspati svaku večer bez razmišljanja. Ali, došlo je vrijeme za povratak. Vratila sam se u Kanadu okrutnoj stvarnosti. Preselila sam nazad svojim roditeljima, a oni su se pobrinuli za prodaju kuće. Osjećala sam se kao da sam ponovo u pubertetu.

Nekoliko tjedana kasnije sam ga srela, a on je predložio da budemo zajedno, ali bez vjenčanja. To mi je bilo jako čudno. Razlog zašto se nije htio oženiti bio je, barem je on tako rekao, to što ja želim djecu, a on ne. Nije mi nikada objasnio zašto je to postalo toliko bitno baš na dan našeg vjenčanja. S vremenom smo izgubili kontakt jedeno s drugim. Sada, šest godina kasnije, ponovno izlazim s jednim muškarcem. To što mi se dogodilo je dovoljno daleko u prošlosti da me ne može više toliko povrijediti. Baš sam rekla prijateljima kako se sad mogu bez problema smijati svemu tome, prenio je The Guardian.

www.24sata.hr