Čitatelji jedne od mojih knjiga često me pitaju kako se motivirati da bismo postigli ono što smo si zacrtali.

Iznenađuje me to što većina ljudi ne može smisliti nešto što voli ili želi. Povremeno kad vodim seminare, pitam ljude što bi htjeli da učinim za njih. Ako je to što traže u mojoj moći, kažem im, učinit ću to. Ali većina ljudi, čak i oni koji su žrtvovali novac i vrijeme da bi se družili sa mnom, ne mogu smisliti nijedan zahtjev. Ustvari, mislim da mi zapravo plaćaju da im ja kažem što žele. To je skupo i ludo, i jako mi je drago što oni to i dalje rade.

No postoje i lakši načini da se motivirate.

Mislim da ljudi imaju problema s nagrađivanjem samih sebe jer povezuju nagrade s lakoćom, s potpunim nedostatkom poteškoća. Čini mi se da misle da nagrada treba pasti s neba, i da je agresivno slijeđenje zadovoljstva “preteško” da bi djelovalo kao nagrada. Ali istraživanja mozga pokazuju da dosežemo stanje “flowa”, ili maksimum pozitivne moždane stimulacije (čitajte Mihalya Csikszentmihalya ili Gregory Bernsa) upravo kad radimo nešto teško. Penjači na planinu dobivaju sretni nalet dopamina kad se penju strmijom stranom. Oni koji rješavaju križaljke dobivaju je od težih križaljki. Mihaly Csikszentmihaly iskusio je to kad je pokušao slovkati vlastito ime. Suprotno onome što nam se čini logično, stvari u kojima najviše uživamo su teške.

Barijera “od ničega do nečega”

Čini se da postoji neki inicijalni otpor naporu rađenja stvari koje nam, jednom kad ih stvarno počnemo raditi, pružaju zadovoljstvo. Prevazilaženje tog inicijalnog otpora ključ je samonagrađivanja. Ja tu barijeru zovem “od-ničega-do-nečega”.

Izvor slike: leblahg.com

Iz mog iskustva, bez obzira na to što radim, taj trenutak u kojem krećem od apsolutne nule do nekog budućeg trenutka u kojem nešto radim zahtijeva zastrašujući napor. Volim vježbati, ali treba mi jedno 5 minuta vožnje sobnog bicikla da bih počela uživati. Pisanje prvog nacrta bilo čega – od e-maila do knjige – za mene je pakao, no kad jednom krenem dalje je lagano. Mogla bih slikati cijeli dan, ali ne volim onaj dio kad treba namjestiti štafelaj i pripremiti platno. U svim tim područjima, kao i u mnogim drugim, kroz tu “od-ničega-do-nečega”-barijeru prolazim koristeći par mentalnih trikova koji mi privremeno podižu entuzijazam.

Ovo su moje najdraže metode:

Metoda 1: Motivirajte se uzorima

Kroz barijeru koja vas dijeli od ničega do nečega možete proći fokusiranjem pažnje na ljude koji već rade nešto u čemu i sami uživate. Na primjer, čitanje časopisa o fitnessu povećava šansu da i sama počnem vježbati. Posjećivanje umjetničkih galerija u meni budi želju za slikanjem. Energija koju stvore drugi ljudi može me prenijeti preko te barijere inicijalne lijenosti u zonu uživanja.

Metoda 2: Dajte budalasta obećanja

Penjanje na neku planinu može biti zahtjevno. No obećanje da ćete se popesti na zahtjevnu planinu sljedeće ljeto, koje date svojim prijateljima koji su i inače aktivni po tom pitanju – to je lagano. Izvući se iz obećanja koje ste dali – to već može biti teško. Upravo iz tog razloga, ja i potičem ljude da daju takva budalasta obećanja koja u tom trenutku zvuče uzbudljivo. Vaša prva reakcija kad shvatite da ste dali obećanje treba biti: “O, da!”, a odmah istog trenutka trebate pomisliti i “O,%$&*!”

Primjerice, jučer sam obećala dvojici prijatelja da ću sljedeće godine ići s njima u Ugandu, da vidim kako life-coaching funkcionira na ljudima čiji uvjeti života su takvi da se kraj njih i najgori problemi s kojima se susreću moji klijenti čine poput raja. I da vidim divlje gorile. Tko zna- možda će gorile htjeti life-coaching!

Za mene, to je prekrasno i ujedno budalasto obećanje. Nema nijednog razloga radi kojeg bi morala ići baviti se coachingom u Ugandu, i to će od mene zahtijevati sve moguće vrste priprema, novac i druge ne baš ugodnih stvari. No s obzirom na to da se radi o nečemu što je u skladu s mojim željama, svaki budalasti korak biti će pun iznenađenja. Svaki put kad prođem tu “od ničega do nečega” barijeru (zato jer sam obećala svojim prokletim prijateljima da hoću) osjećam se nagrađenom već samim tim procesom.

Dakle, danas, obećajte nekome – po mogućnosti više njih- da ćete im se pridružiti u nečemu što i sami želite. Osnujte klub čitatelja knjiga i pročitajte sva Tolstojeva djela. Naučite vještinu zen streljaštva. Napravite svoj mali vrt začina. Možda ćete ispočetka gunđati, no to će biti samo do trenutka u kojem vas vaše obećanje povlači preko te barijere lijenosti. Jednom kad krenete u akciju, od nje ćete se osjećati mnogo ispunjenije nego od same letargije.

Metoda 3: Pitajte se: ŠBUOWBOW?

Znate onaj san koji vam se stalno ponavlja, u kojem Isus, Buda, Muhamed i Rabi Hillel svi silaze s oblaka i obećaju vam da će Oprah pretvoriti vaš život u stalnu pustolovinu punu uzbuđenja kakva ste prije imali samo kad biste se nakljukali tabletama protiv bolova nakon operacije desni?

Pa, mrzim to što vam moram pokvariti doživljaj, ali svatko na svijetu sanja taj san. Osim, naravno, jedne osobe: Oprah. Ona je, jadna žena, jedina osoba koja ne može fantazirati o tome što bi bilo kad bi se ona pojavila. Kad ona sanjari na taj način, jedina opcija koju ima je da se osloni na samu sebe i napravi to što želi.

Tako da, ako ste jedan od onih koji čekaju spasitelje poput Oprah, pokušajte nositi narukvicu koja kaže “ŠBUOWBOW”, što znači “Što bi učinila Oprah Winfrey (bez Oprah Winfrey)?” Drugim riječima, kad bi se Oprah probudila u životu koju trenutno živite, što bi ona napravila da ga poboljša?

Za vas katolike moglo bi vam pomoći da se sjetite kako se papa Ivan Pavao i sam mučio s istim problemom. Nakon što je postao papa, po noći bi ga probudile brige o nekom crkvenom problemu, nakon čega bi pomislio: “Morat ću upitati papu što bi on učinio”. Tada bi se još jače razbudio i shvatio: “O, Bože, pa ja sam papa!” Ako ste Oprah, papa, heroj vlastitog života, kazaljka se zaustavlja na vama. Nitko osim vas ne nosi odgovornost za stvaranje vaših vlastitih čuda.

Ozbiljno, već u ovom trenutku zamislite što bi vaš najcjenjeniji uzor napravio u vašim najluđim snovima. Sve zapišite – mjesta na koja biste išli, velike stvari koje biste napravili, iskustva koja biste imali. “Šlepajte” se na toj fantaziji o svom uzoru kako biste skupili dovoljno uzbuđenja koje će vas “prenijeti” preko barijere inicijalne lijenosti.

Od nečeg do nečeg boljeg

Jednom kad pređete tu barijeru “od ničega do nečega”, postat ćete sve bolji i bolji u osmišljavanju nagrada za svoje aktivno ponašanje. Naoružat ćete se svim mogućim vrstama TV showova, knjiga, hobija, prijateljskih obećanja i zanimljivih pustolovina od kojih će vas svaka motivirati da napravite sljedeći “kornjačin” korak na svojem putu samopoboljšanja.

Kao i sve drugo, izmišljavanje nagrada je vještina koja postaje sve boljom kako ju sve više vježbate. Put od ničega do nečega: težak. No put od nečega (bilo čega!) do nečeg još boljeg: lagan. A svaki krasan život je izgrađen od ničega, do nečega, pa do nečeg još malo boljeg, i tada još malo boljeg.

Martha Beck

www.psiha.com.hr