Strah je jedna od primarnih emocija, jer se s njime i rađamo (strah od gubitka podloge, snažnog zvuka, napuštenosti). Strah vlada svima nama, a nekima oduzima i svu volju za životom. Milijuni ljudi svakodnevno gutaju lijekove da bi ga potisnuli. Strah je jedne odveo u smrt, a drugima je spasio život. Katkad se očituje laganim drhtanjem tijela, a katkad obuzima cijelo tijelo. Nekima se razrogače oči, stegne ih nešto u grudima, zastane im dah. Jednima se oduzmu noge, a drugi su natjerani u bijeg. Strah se rađa i pri pogledu na miša, i pri pomisli na rakete. On sprječava ljude da nesmotreno prelaze ulicu, a drugima oduzima dar govora kada žele govoriti pred većim brojem osoba. Ima ljudi kojima se pri pomisli na let zrakoplovom "presijeku" koljena i onih koji se hodajući hodnikom uvijek drže zidova. U pozadini je svih tih pojava strah. Normalan strah štiti nas od realnih izvora opasnosti, npr. pri prelasku ulice, kad začujemo škripu kočnica, pokreće se čitav niz biokemijskih reakcija koje nas pripremaju za borbu ili za bježanje zavisno od procjene ugroženosti. Kada izađemo iz opasne situacije, strah nestaje i čovjek se vraća u stanje normalnog funkcioniranja. Takva vrsta straha prirodna je, normalna i poželjna, ali postoji i druga vrsta straha, koja je nepoželjna i neprirodna, a zove se psihološki strah, koji ne izazivaju realni izvori opasnosti, već nastaje kao posljedica misli i neugodnih ili zastrašujućih mentalnih slika i predstava, vezanih za prošlost ili za budućnost.

FOBIJE

Psihološki je strah iracionalan i naš je najveći neprijatelj, budući da je stalan izvor stresa. Čovjek obuzet tim strahom živi u stalnom konfliktu, smeten je, povučen i pasivan, a ponekad je nasilan i vrlo agresivan, u zavisnosti od osobnih karakteristika. Taj strah rađa se iz neuspjeha u prošlosti, bolesti, loših međuljudskih odnosa i stava da nemamo dovoljno snage i moći da se odupremo ponovljenim neugodnim i prijetećim situacijama. On je uvijek izraz bježanja od zamišljenih, neugodnih prijetećih ili zasrtašujućih okolnosti, koje su bile ili bi se mogle desiti. Ustrojstvo društva i mjere ponašanja izazivaju mnoge strahove, kao što su strah od gubitka posla, od neimaštine i besparice, od toga što o vama misle susjedi, prijatelji, suradnici, strah da ne ispadnemo smiješni u društvu, gubitak položaja u društvu, od bolesti, od gubitka samokontrole, strah od toga da se nikada ne bude voljen, da ne saznate što je ljubav, od napuštanja partnera, gubitka najmilijih, strah od dosade, praznine teškog života, smrti i od nedostataka rješenja životnih problema. Strah sam po sebi predstavlja ozbiljnu smetnju za normalan društveni život, ali kao ledeni brijeg može biti vidljiv indikator dubljih društvenih promjena. Stanje nespokojstva, pojačanog uzbuđenja i nesigurnosti poznato je kao anksioznost koja se ako je dugotrajna, pojačanog intenziteta u odnosu na objekt i situacije koje su je izazvale, označava kao fobija. Fobije mogu nastati kad osoba poveže svoja osjećanja paničnog straha s mjestima i situacijama u kojima je on nastao. Mogu se razviti iz specifičnog iskustva, npr. ujeda psa u djetinjstvu, ili se mogu razviti od drugih osoba, najčešće roditelja, koji su u prisustvu djece pokazivali strah od nečega. Psiholozi i psihijatri dijele fobije u jednostavne, socijalne i agorafobije. Jednostavne, monosimptomatske najčešće se vezuju za specifične objekte, životinje ili situacije. Socijalne fobije javljaju se u prisustvu drugih ljudi, kao npr. kad ne možete govoriti pred publikom ili jesti u restoranu. Agorafobija (strah od otvorenog prostora) je po Alanu Goldsteinu "strah od straha" očituje se npr. kao neobjašnjiv strah da se napusti vlastiti stan.

LANČANI STRAH

Jedan je od najčešćih strahova strah od druženja s ljudima. Strah je povezan s dvije vrste boli. Jednom nas boli kad radimo ono čega se bojimo, a drugi put nas boli kad to izbjegavamo. Dr. Paul Hauck piše:"Na pitanje o tome čega se boje, najviše ljudi odgovara: aviona, smrti, nezaposlenosti, rata, tjelesne kazne. Zapazio sam da se ljudi najčešće boje odbacivanja i neuspjeha. Milijuni ljudi boje se toga barem ponekad, a mnogi gotovo stalno. Strah od odbacivanja vjerojatno je češći nego od neuspjeha, no oni su usko povezani. Neuspjeha se bojimo uglavnom zato što mislimo da će nas zbog njega drugi odbaciti. Mi želimo biti savršeni i voljeni, ali nije nužno to i postići da bi se čovjek osjećao dobro i cijenio samoga sebe. Ako nas drugi ljudi odbacuju, ne moramo saqmi sebe odbacivati. Kad svjesno znamo čega se bojimo – to je strah. Kad ne znate čega se plašite, govorimo o tjeskobi. Fobija je kombinacijaq straha i tjeskobe.
Javlja se kad ne znate čega se bojite, ali mislite da znate što je to. Strahu nas uče od djetinjstva. Kad se počnemo bojati jedne stvari, uskoro ćemo se početi bojati više njih. Strah je nezdrav i ako se ne počnete boriti protiv njega, on će vas potpuno onesposobiti.

Uzroci straha:

1. Neznanje
Nepoznavanje nečega (stvari, problema, ideje, rješenja, apstrakcije, osobe, situacije) rađa strah, jer se zbog neznanja ne možemo uspješno boriti s protivnikom ili problemom.
2. Iracionalni pristupi problemu
Zbog lažnog znanja (kroz fantazije ili iluzije) ne možemo se nositi s problemima. Od muhe pravimo slona.
3. Psihičke bolesti
Halucinacije su produkti psihičkih bolesti. One rađaju strahove.
4. Tjelesne bolesti
Zbog tjelesne bolesti, koja stvara prolaznu ili trajnu nemoć organizma, stvara se strah.
5. Neizvjesna budućnost
Zdrava psiha opterećena neizvjesnom budućnošću stvara osjećaj straha.
6. Loša financijska situacija
Zbog financijske krize stvaraju se životne teškoće i stresovi, a oni proizvode strah, koji sputava osobe u borbi za golu egzistenciju.
7. Svaka slabost
Svaka slabost izaziva strah. Samo tjelesno i umno snažne osobe nikoga i ničega se ne boje.
8. Strah jedne vrste
Strah jedne vrste izaziva strah više vrsta ili oblika. Oni koji priznaju da se nečega boje, boje se u stvari više od toga (imaju nekoliko tazličitih strahova).
9. Mehanizam natjecanja ili suprostavljanja drugim ljudima
Strah od društvene osude ili vrednovanja jedan je od najdublje ukorijenjenih ljudskih strahova. On paralizira svaku ljudsku kreativnost. Svaki čovjek osobno je odgovoran za svoj strah jer je u svakom čovjeku ugrađen mehanizam natjecanja ili suprotstavljenosti drugim ljudima. Iz takve predispozicije rađa se neprijateljstvo čovjeka prema čovjeku. Budući da se drugi doživljavaju kao protivnici ili suradnici koji ugrožavaju osobne interese u borbi za opstanak, njima se pripisuju nesuradničke namjere ili zlonamjernosti. To je mehanizam projekcije motiva drugima, koji je izražen kroz proturječnu misao "nisam ja njihov, nego su oni moji protivnici".
10. Sebičnost
Ako mislimo nešto ružno o drugima ili poduzimamo neprijateljske akcije protiv njih, rađa se strah od osvete. Sebičnost je konstanta u ljudskom životu, a agresivnost stalna aktivnost u ljudskim odnosima, koja uvijek rađa strah. Strah je tamna strana svake osobe.
11. Društvo
Društvo je površina, ekran na kome projiciramo sve svoje mane, slabosti i zablude. Čovjek okovan strahom ne može biti kreativan. Prisilan rad nije stvaralaštvo, već mučenje i lagano odumiranje. Mi se plašimo osude jer smo unaprijed osudili druge. Njih smo unaprijed proglasili svojim neprijateljima i sasvim je prirodno što se plašimo osvete. Svijet je za nas bojno polje borbe na život i smrt, na pobjedu i poraz, na uspjeh i neuspjeh, na "ja sam bolji od tebe". Tek kad počnemo život ljubavi, bez pritajenog motiva natjecanja i pobjeđivanja, tek tada ćemo otvoriti svoje kanale stvaralaštva i izražavanja sebe.
Strah rađa mnoge negativnosti, koje opterećuju svaku osobu. Plašljivi ljudi smatraju sebe manje vrijednima. Kompleks manje vrijednosti ide ruku pod ruku sa strahom od drugih ljudi. Stidljivi ljudi ne mogu se zauzeti za sebe jer se smatraju manje dobrima. Iz straha se rađa tjeskoba. Iz jednog straha rađaju se drugi strahovi. Krivnja je čest pratilac straha. Neurotičnost rađa, uz strah, i osjećaj krivnje. Strah rađa i kompulzije. To je osjećaj prisile da nešto moramo učiniti jer će nas inače uhvatiti nepodnošljiva nervoza. Homoseksualnost je često povezana sa strahom. Homoseksualcima je u djetinjstvu nedostajao dobar uzor za razvijanje vlastite spolne uloge. Homoseksualnost je ponajviše rezultat mržnje prema vlastitoj "nejakoj" muškosti i straha od neuspjeha prema ženama.

KAKO SE BORITI SA STRAHOM

Rješenje nije u negiranju njegovog postojanja, niti u njegovom potiskivanju, jer svako bježanje od straha znači njegovo jačanje. Sve ono od čega bježimo, ide za nama kao sjenka i zagorčava nam život. Moramo se boriti s osobnim strahovima, moramo ih razumjeti i uvidjeti da su oni posljedica ružnih misli i predstava, koje nas opsjedaju i otimaju se kontroli svijesti. Pred snagom straha ne smijemo pokleknuti jer, uz dovoljno volje i znanja, možemo iz svog života ukloniti gotovo sve strahove. U životu se mora riskirati. Riskiramo li često, ponekad ćemo uspjeti. Ne budemo li nikada riskirali, gotovo nikada nećemo uspjeti. Strah pobjeđujemo upravo tako da učinimo ono čega se bojimo, jer smo spremni suočiti se s opasnošću koju donose naši postupci. Da biste pobijedili strah, morate biti spremni na neke rizike.
U životu je važnije biti aktivan nego uspješan. Milijuni ljudi ne žele nešto pokušati jer se boje da neće otprve uspjeti. Da bismo nešto svladali, moramo: vježbati, analizirati svoje postupke i ustanoviti što nam još nedostaje, promjeniti ono što ne valja i iznova vježbati. Ako tako radimo, stalno ćemo napredovati i ići će nam sve bolje i bolje.
Zaokupljrnost nekim poslom uklanja nervozu i strah. Uklanjanje različitih besmislica (da je nešto opasno i zastrašujuće) otklanjamo strah. Opušten čovjek ne može biti nervozan. Sve ono što nas odvodi od briga donosi nam olakšanje. Da bismo nadvladali strah, trebamo ukloniti i pobijediti dramatizaciju. Ne treba od muhe praviti slona niti svaku poteškoću i problem smatrati katastrofom. Ne treba gubiti glavu zato što su nas snašle neke nevolje, prave ili izmišljene, jer nakon izvjesnog vremena i pobližeg razmišljanja ustanovimo da nam nije baš tako loše kao što smo isprva mislili.
okvir
Dr. Paul Hauck navodi: "Govorio sam da život najčešće promatramo kroz tamna stakla, doživljavajući svaku stvar lošijom nego što u stvari jest. Čak i u onim rijetkim slučajevima kad je nešto zaista ozbiljno, još uvijek nemamo razloga neopravdano se uznemiravati. U budućnosti će nas nedvojbeno povrjeđivati i ometati u provedbi naših planova. To možemo izbjeći jedino smrću. Svako živo biće mora proći kroz patnju, ako ne danas, onda sutra, ali to ne znači da je se valja bojati, da zbog nje moramo biti zabrinuti ili nervozni, nego se valja sjetiti da većina neugodnosti nije tako strašna kao što mislimo da jest i da, čak ni onda kad je zaista strašno, ne smijemo izgubiti glavu i time još pogoršati stvar."

Dr. Petar Radaković