Postoji duboko u nama jedno mjesto, do kojeg stižemo slijedeći spiralu zlatnog reza, u čijoj su se zadnjoj točki smjestile BOŽJE OČI, oči  kojima vidimo i osjećamo sebe i univerzum.

To mjesto je točka prividnog mira, u središtu duše i  tijela, točka koja nas definira  kao svjesno biće i omogućuje nam da vidimo kako se tijelo i duša sjedinjuju u treptajima fine energije, nastale velikim praskom koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka "STVORITELJA"  zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir.

 

 

Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje će niknuti biće koje će postati njegova svijest.

 

U središtu tog bića zablistaše "OČI BOŽJE" i prodriješe u tamu do samog njenog korjena, do još ne otkrivenog izvora energije, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe.

 

 

Kada pronađemo to mjesto tada prestajemo biti marioneta u teatru života, tada postajemo sudionikom vremena  i svjesno spoznajemo trenutak u kojem poželimo progovoriti o svemu što mislimo.

 

Tada više ne vrednujemo  vrijednosti nego  značenja, spavamo manje, a sanjamo više, jer tek tada spoznajemo da nam svaka minuta u kojoj smo zatvorili oči krade 60 trenutaka svijetla, svaka minuta u kojoj smo isključili uši oduzima 60 trenutaka zvukova koji nas hrane ljepotom postojanja.

U tom komadiću života spoznajemo i ljubav i tada svu mržnju i sva nesretna stanja nacrtajmo na komadiću leda i pričekajmo izlazak sunca.

 

Krenimo ka vrhu planine i spoznajmo da sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročimo. 

Osjetivši sreću u sebi mi govorimo ono što osjećamo i uistinu činimo ono što mislimo.

 

Živimo taj trenutak kao da je poslijednji i "OČI BOŽJE"  u nam omogućavaju da budemo čuvari ljubavi na vratima sna iz kojeg se tada više ne želimo probuditi.

 

Tada čujemo glas onih koji nas vole i pamtimo lijepe  riječi da bi ih slušali u beskraju trenutka kada se otaplja led naših tuga i nesreća. To je glas istine, simfonija univerzuma koja nam priča da sutra ne postojii i da ni jučer više nije važno.

 

Trenutak je jedina istina, jer sljedeći je samo naša  misaona varka, a sutra možda nikada neće doći.

 

 

Vjerujte mi dugo to nisam znala i čekala sam neki pogodniji trenutak. Danas spoznajem istinu i ako je ne  prihvatim, onda ću sigurno žaliti što u ovom  trenutku spoznaje nisam rekla da volim, što nisam izrasla iznad običnih ljudskih slabosti, što nisam pružila ruku za pomirbu.

 

 

Gledam OČIMA BOŽJIM i osjećam da je ovo što vidim ono najintimnije i najiskrenije u meni, gledam sebe i u ovom trenutku u  sebi spoznajem tajne univerzuma, u trenutku koji postaje vječnost i beskonačnost u konačnosti mog i vašeg postojanja.

 

 

Ovo je trenutak u kojem govorim istinu i molim Magicusa, tog čudesnog vilenjaka, tog branitelja od utvara i demona, molim ga za oproštaj, molim ga za izlječenje svih duša i tijela i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i  sve lijepe riječi.