Oči su ogledalo duše.
Kada zaiskre ,iz svakog skrivenog kutka izranja radost trenutka,ono radoznalo, nestašno dijete u nama koje se budi.
One su prozor i u svijet bola i tuge.Tada ne trebaju riječi. Kroz pogled je upućen poziv u pomoć .....i u šutnji.
Kroz oči se može doprijet do srca. Bez obzira koje su boje, dubina je njihova plavetnilo neba i nepreglednog mora.
U njima se more komeša, dižu se vali...prskaju kapi.U njima se osjećati može sva slanost i gorčina...ali i ono neko posebno olakšanje..Čovjek poželi zatvoriti oči, odspavat to vrijeme.No, možda bi tada propustio važno.....dolazak sunca i pojavljanje duge.
Ah , te oči.....Svuda nas prate kao nevidljivi znak upozorenja , znak što duša nam pričao sebi.
U jutro su snene, gledaju mutno,...kroz dan se bistre....na večer umorne, sklapajuće.....
I kad su zatvorene vijeđe, one se kreću, traže......slike se nižu .....
Oči ispisuju dnevnik, ne na papiru,već na licu....
I svaka je bora između njih jedno pitanje, briga što nas mući.
Kroz oči učimo kako se ljubi, kako se pati.....
U pogledu praznom , usta ne pronalaze riječi....Ono neizrečeno , naslutit se može, osjetit kroz udaljenost duše.....
Ne poznaju laž......jer istinu znaju duboko u sebi....
Oči su ogledalo onog što jesmo, iako bismo željeli pokazati se i u boljem svjetlu....