Volite li voljeti osobu koju volite? Naizgled nelogično i paradoksalno, za većinu ljudi zaljubljenost je prije izvor muke nego užitka. Niti u jednom drugom odnosu dubina i snaga naših potreba, dojmova i uvjerenja iz djetinjstva ne postaje tako očita i snažna, toliko ustrajna i preplavljujuća, toliko neriješiva vanjskim trudom i racionalnom perspektivom.

Objašnjenje leži u prepoznavanju da velik dio onoga što zovemo zaljubljenošću nije ništa drugo nego buđenje najdubljih, najranijih sjećanja i emocionalnih dojmova koji su u podlozi neriješenih unutarnjih konflikata za čijim iscjeljenjem neprestano tragamo, čak i ako toga nismo svjesni.

Možda ćete prepoznati da vas privlači određen tip osobe i ponašanja, koliko god u nekim slučajevima to bilo problematično. Možda nećete moći prepoznati očite sličnosti među osobama u koje ste se zaljubljivali, ali ponavljanje obrazaca će biti više nego očito u vašim unutarnjim osjećajima i načinu na koji se odnos razvija. Ljubavni odnosi središnji su pokretač naših toksičnih obrazaca, kao i najvažnija prilika za iscjeljenje.

U iskustvu zaljubljenosti obično se isprepliću tri osnovna oblika vezanosti: prvi su dječje nade i idealiziranje druge osobe, baš kao što smo u djetinjstvu idealizirali roditelje i nadali se sretnom, toplom odnosu u kojem ćemo se osjećati sigurni, zaštićeni, vrijedni ljubavi. Sjetite se osjećaja nade, ushita i zanesenosti u početnoj zaljubljenosti; potpuno iracionalnog dojma da ste našli osobu koja će ispuniti vaše najdublje potrebe i dovesti vas u stanje blaženstva, obično utemeljenog na osjećaju prihvaćenosti, voljenosti, vrijednosti. Istražite li najsitnije detalje u dojmu i ponašanju druge osobe, koji su pokrenuli tu lavinu privlačnosti, u pravilu ćete prepoznati određeni obrazac i možda ga biti sposobni povezati s iskustvima iz ranog djetinjstva.

Drugi je nesvjesni pokušaj da iscijelimo toksičnu, negativnu sliku o samima sebi, nastojeći dobiti ljubav u sličnim okolnostima u kojima je ta slika stvorena. Podsvjesno, privlače nas osobe koje stvaraju sličnu atmosferu kakvu su stvarali naši roditelji, posljedice koje nikad nisu stvarno riješene u našem umu. Dijete u nama nada se dovršiti tu situaciju i riješiti zbunjenost i unutarnji konflikt, pokušavajući dobiti ljubav od osobe koja zamjenjuje roditelja.

Kao što smo u najranijem djetinjstvu procjenjivali svoju vrijednost i osobnost na temelju reakcija okoline, kao što smo bili osjetljivi na svaki pokret i signal roditelja, na njihove izraze osjećaja prema nama, pokušavajući prepoznati što se očekuje i prilagođavajući sebe čak i bolnim i zbunjujućim zahtjevima, tako se u pravilu osjećamo u početnim, a ponekad i kasnijim fazama zaljubljenosti. Ljudi koji su inače racionalni, relativno samopouzdani i sposobni prepoznati ponašanja koja su znak unutarnjeg nesklada, iznenada razvijaju opsesivnu svijest o svakom svojem pokretu i riječi, anskiozno nastojeći predvidjeti kako će ih druga osoba procijeniti, osjećajući se kao da njihova ljudska vrijednost, ispunjenje i buduća sreća ovise o relativno nepoznatoj osobi.

Često sve dok se ne nađemo u takvoj situaciji, ne možemo prepoznati koliko smo kao djeca bili osjetljivi na osjećaje roditelja i ovisni o njima, do koje mjere nam je bila potrebna potpuna i snažna ljubav, prihvaćanje i vrednovanje. Te osjećaje smo davno zaboravili, jer potječu iz dobi u kojoj svjesnost, individualnost i svjesno pamćenje još nisu razvijeni. Što više odrastamo, sve realističnije vidimo svijet, te je iluzorno zaljubljivanje daleko češće u adolescentskoj dobi nego u zrelijim godinama, no poklope li se pravi detalji, dječji dio nas se odjednom budi te se i osobe u zrelim godinama mogu iznenada naći zahvaćene davno zaboravljenim iskustvima.
Treći obrazac je privlačnost prema emocionalnoj atmosferi i ponašanju koje smo kao djeca naučili doživljavati kao prirodne i normalne, povezivati s osjećajem doma i ljubavi.

Poneke osobe, ako se njihov temperament i način funkcioniranja poklopi s određenim okolnostima u obitelji, obično izrazito, nekamuflirano iracionalnom i nepravednom ponašanju roditelja, već zarana uspiju prepoznati da za to nema opravdanja i da se ne radi o nekoj čudnoj vrsti ljubavi ili o bilo čemu čemu bi one doprinosile. Takvi ljudi krenut će u život s odlučnošću da nađu partnera koji će biti zdraviji i zreliji od roditelja, i do neke mjere mogu u tome uspjeti. Međutim, uvjerenja i obrasci stvoreni još u ranijoj dobi, prije nego što je dijete bilo sposobno za ikakvu perspektivu i emocionalno odvajanje sebe od roditelja, i dalje će biti prisutni, mada možda na iznimno suptilne načine.

Primjer toga je Gordana, koja je odrastajući u vrlo nezdravoj okolini donijela snažnu odluku da odabere osobu koja će biti suprotnost ponašanju svojih roditelja: agresiji, uskogrudnosti, sebičnosti, manipulaciji. Ostvarila je vezu s čovjekom koji se činio blag, nježan, mudar i promišljen. No tek nakon više godina braka, počelo je dolaziti sve više i više do izražaja da se ispod blage i povučene površine tog muškarca nalazi splet potisnutih emocija uvjetovanih dubokim stidom i krivnjom iz djetinjstva. Zbog tih osjećaja, on se pokazao kao sklon zatvaranju, emocionalnoj nepristupačnosti i nespreman za istinsku bliskost ili otvorenu komunikaciju, te u situacijama neslaganja sklon pasivnoj agresiji. Tako se Gordana, premda je uspjela izbjeći otvoreno nasilan odnos, našla u situaciji koja je na suptilniji i blaži način odražavala njezine osjećaje iz ranog djetinjstva: usamljenost, necijenjenost i neprihvaćenost, nedostatak bliskosti i topline.

Poput Gordane, nemali je broj ljudi koji će reći da, ne samo na početku odnosa, nego i tokom prvih nekoliko godina, nije bilo moguće prepoznati bilo kakve sličnosti partnera s negativnim osobinama roditelja. Kod nekih ljudi, negativni obrasci su dovoljno suptilni, potisnuti ili kontrolirani da bi mogli biti uspješno prikrivani i po nekoliko godina, sve dok odnos ne dođe u fazu rutine, uzimanja zdravo za gotovo ili nakupljenog stresa ili nekvalitetne komunikacije. No jednom kad iziđu, gotovo ćemo bez iznimke prepoznati ponašanja koja su nas u djetinjstvu najviše povređivala.

Čini se da u svima nama postoji duboka nesvjesna osjetljivost na gotovo nevidljive, suptilne signale koji u nama pokreću osjećaj poznatosti i bliskosti, čak i ako svi vidljivi, očiti znakovi ukazuju na suprotno. To je uzrok činjenice da od brojnih ljudi koje srećemo, samo će iznimno rijetko netko pokrenuti snažnu zaljubljenost, rijetko će se dogoditi kombinacija osobina koje svjesno želimo i cijenimo, ponašanja koje izaziva nadu da će naše najdublje čežnje biti ispunjene, ali i sitnih, gotovo neprimjetnih signala da su prisutni i obrasci komplementarni našima, koji će potaknuti neugodne emocije da izađu na površinu.

(Nastavak slijedi.)

Autor: Kosjenka Muk