Poželite li ponekad biti zločesti? Ja da. Ponekad poželim popesti se na drvo crnog duda, i onda s grane gađati prolaznike tamno-crvenim plodovima. Naročito one u lijepim bijelim majicama i košuljicama.

Od takvih zamisli živnem cijelim bićem, i osjetim kako se svemir smije u meni svom svojom puninom.

Iskreno, ne razumijem ljude koji nastoje svoju okolinu, a i sami sebe uvjeriti kako su od 0-24 puni topline, dobrote, razumijevanja, smirenja i staloženosti.

Zapravo je istina da se takvih ljudi bojim.

Strah me pojedinaca koji nikad ne požele glasno podrignuti,  ili se barem krišom zaljuljati na ljulji kad u sumrak prolaze pokraj dječjeg igrališta.

Strah me ljudi koji nikad u životu nisu rekli sami sebi, ili u društvu "pogriješio sam, baš sam slon" ili neka druga životinja.

Evo, čak i Buda ima svoju cerekajuću opaljenu verziju, i takvog ga najvolim.

Jedno sam vrijeme provela u društvu djevojke iz Tajlanda koja se zatekla na našim prostorima putem studentske razmjene. To je nešto sasvim drugačije. Ta istočnjačka smirenost, odraz je jednog sasvim drugog mentalnog sklopa. Blagi pokreti i osmjesi, čak način na koji pristavlja lonac na štednjak i miješa juhu, sasvim se razlikuje od "našeg" načina, ali na njoj se doima tako prirodno i spontano.

Ali kod ljudi sa ovih prostora, i iz ove naše kulture, takvo hinjeno smirenje, ljubav i staloženost, natjeraju moju kosu na glavi da se lagano podigne.

Evo čak i Hira Ratan Manek, iz kojeg duhovnost izbija iz svake njegove pore i riječi, bacao je fore, i šalio se...Nije glumio nikakvog pijetla, ni pauna, ni neku drugu kićenu šarenu pernatu životinju. Ali nekako mi se čini da bi bio u stanju reći za sebe da je slon. Ili nekom drugom da je slon. Uz dužno poštovanje prema slonovima, koje smatram lijepim, veličanstvenim i pametnim životinjama. I općenito držim da e najveća moguća uvreda reći životinji da je čovjek...

Mislim da je mnogo gore reći konju da je čovjek, nego čovjeku da je konj.

A kad smo kod životinja, evo i one su živi dokaz da je prirodno biti barem malo zločest. Svoju prirodnost i nesputanost one dokazuju upravo na način da se grickaju, povlače za rep, ukradu jedna drugoj lješnjake ili komad mesa.

E, sad će netko reći da nije čovjek samo biće nagona, već i biće uma. I tu se slažem.

Ali bića uštogljenog uma mene jednostavno plaše. I točka.

I zato živjelie mrlje od trešanja na bijeloj majici. I pijesak u cipelama. I ljuljačke.

Eto.