Mozak istražuje, proučava sam sebe!

 

U svojoj knjizi „Zapanjujući mozak“ („The Amazing Brain“) Robert Ornstein i Richard Thompson (Sprenger, 1999) kažu:

"U ljudskom se mozgu nalazi oko sto bilijuna moždanih stanica, neurona, a broj mogućih veza između tih stanica u svakom pojedinačnom mozgu veći je nego što je broj atoma u svemiru"

Neuroznanost predstavlja jedno od najuzbudljivijih područja suvremene znanosti. Zahvaljujući brojnim novim tehnikama snimanja možemo "pogledati" u sam mozak i vidjeti kako on funkcionira.

Takva promatranja znatno su proširila čak i naše razumijevanje učenja. I premda se već mnogo toga zna, stručnjaci smatraju kako smo tek na početku razumijevanja goleme kompleksnosti mozga, a to znači i na početku mogućnosti primjene neuroznanstvenih spoznaja u obrazovanju.

No, već i ovo što se danas zna ili pretpostavlja ima ogromno značenje za praksu u razredu jer te spoznaje mogu povećati efikasnosti učenja primjenom strategija poučavanja koje će biti  bolje usklađene s načinom funkcioniranja mozga.

Kako saznajemo više o mozgu i o tome kako on uči, tako moramo pronalaziti okruženja za učenje koja su prilagođena tim spoznajama. Učitelji ne moraju biti  eksperti u znanosti o mozgu, ali je itekako važno da shvate i uvažavaju sve one njegove karakteristike i način funkcioniranja, koje su bitne za  proces učenja i poučavanja učenika.

Još prije dvadesetak godina znanstvenici su vjerovali kako je struktura našeg mozga unaprijed određena nasljeđem (geni), te da ta nepromjenjiva struktura određuje kako se umno razvijamo i kako ostvarujemo međuutjecaj s okolinom.

Nove tehnike snimanja mozga, međutim, pokazuju da nasljeđe određuje tek broj moždanih stanica s kojim se djeca rađaju i njihov početni raspored, dakle samo osnovni okvir.

Mozak djeluje putem tzv. neuralnih ili komunikacijskih mreža koje obuhvaćaju milijarde živčanih stanica, neurona, i nekoliko stotina tisuća milijardi veza, sinapsi, među njima. Tipično je za njegov razvoj stvaranje ogromnog broja tih veza među neuronima, jer se nakon rođenja sami neuroni više ne stvaraju.

Fizička struktura mozga, mreža povezanih neurona, mijenja se kao rezultat iskustva, učenja. To svojstvo mozga naziva se njegovom plastičnošću.

Gdje učenje započinje?

 

Na mikroskopskoj staničnoj razini. Mozak ima nekoliko vrsta stanica koje su uključene u proces učenja, a najviše su izučeni neuroni. Znastvenici drže da su neuroni svarno žarište aktivnosti: stalno prenose, integriraju i stvaraju informacije (Jensen, 1998).

U mozgu su pak najbrojnije moždane stanice tzv. glija stanice, čija je funkcija hranjenje neurona. Što mozak više neurona koristi, to više glija stanica treba.

 

Einsteinov je mozak bio prosječne veličine, ali je sadržavao daleko više glija stanica od normalnog mozga. A to je dokaz da je više hranio svoj mozak.

Kako učimo?

Učenje zapravo mijenja strukturu mozga.

Znastvenici nisu još posve sigurni kako se to događa, ali imaju ideju o tome što se događa.

Proces započinje podraživanjem mozga. Ti podražaji mogu biti unutrašnji (npr. “oluja ideja”) ili mogu biti neko novo iskustvo kao rješavanje nekog problema. Jednom kad je podražaj primljen, svaka moždana stanica radi kao mala električna baterija.  Informacije putuju kroz neurone u obliku električnih signala, koje primaju ulazni izdanci, dendriti, a dalje ih predaju izlazni izdanci, aksoni. Kemijske tvari, neurotransmiteri, prenose električne impulse kroz sinaptički prostor do dendrita sljedećeg neurona. Što se češće stimuliraju, neuroni razvijaju bogatiju mrežu dendrita a time i jače sinapse, pa tako postaju prijemljiviji za poruke. Potom se ti podražaji razvrstavaju i obrađuju u mozgu na nekoliko razina.

Ako ponavljamo zadatak ili aktivnost koju učimo, živčani  putevi kojima se to odvija postaju sve efikasniji.

Istraživači H. Van Mier i S. Peterson s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Washington otkrili su snimajući PET tehnikom (tomografija pozitronske emisije) da se pri početnom učenju “pale” tj. aktivna su mnoga područja mozga,  a što su zadaci bolje naučeni to je manje takvih aktivnih područja. Jednostavno rečeno, početnici moraju koristiti veća područja mozga, dok iskusni koriste manje područje, ali zato efikasnije.

 

Poticanje mozga na razvoj obično se zbiva kad činimo nešto novo – rješavamo novi problem, posjećujemo novo mjesto, gledamo novi film, upoznajemo novu osobu.

Novost mentalnog ili motoričkog poticaja stvara veću blagotvornu elektičnu energiju nego kad je u pitanju već poznato.

Mada je zanimljivo znati što se prilikom učenja zbiva na staničnoj razini mozga, ipak, jasno je da se stanično učenje i ponašanje pojedinca znatno razlikuju. Možemo iz knjiga dobro naučiti kako omogućiti dobar proces učenja, a da  pri tom u učenika ne proizvedemo nikakve vanjske znakove prihvaćanja i primjene naučenoga. Promjena ponašanja koja je rezultat učenja ovisi o mnogobrojnim činiteljima: od emocionalnih stanja, prijašnjih znanja, dnevnih oscilacija u kemizmu mozga, količini hormona – peptida.

Krajnji rezultat učenja jest ljudska inteligencija.

Mozak je ono što posjedujemo (struktura),  a um ono što mozak radi (funkcija). Um je je proces. Naš mozak je zaista pravo čudo!

Znamo danas da je on sposoban za neprestano stvaranje novih veza, za povećavanje uma učenjem. Kapacitet mozga za učenje je ogroman i on je stvoren za mnogo zahtjevnije intelektualne aktivnosti od onih u koje je obično uključen. 

Zanemaruje se činjenica da je ljudski rod napredovao zahvaljujući upravo nepresušnoj želji da isprobava i mijenja, a ne želji da uvijek slijedi samo “pouzdane i istinite” odgovore.

Mozak i emocije

Ono što kontrolira naše emocije jest limbički mozak, smješten između korteksa i moždanog debla. U sredini limbičkog područja, iza naših očiju, su dvije amigdale. Neuroznastvenici su otkrili da ta dva organa nalik bademima primaju i šalju sve emocionalne poruke. Naravno, u mozgu se ništa ne događa izolirano, amgidala stalno komunicira s korteksom gdje obavljamo analitičke i verbalne zadatke i gdje obitava naša radna memorija.

Evo kako radi naša amigdala:

emocionalni mozak promatra sve što nam se događa iz trenutka u trenutak, uočava je li to što nam se upravo događa  nalik nečemu što nas je u prošlosti ražalostilo ili razbjesnilo. Ako uoči sličnost, amigdala “diže alarm” - objavljuje opasnost i u djeliću sekunde mobilizira nas na akciju. Može to učiniti mnogo brže nego što «misleći» mozak shvatiti što se uopće događa. To je razlog zašto mnogi ljudi pobjesne i učine nešto neprimjereno prije nego što stignu promisliti da li to doista žele učiniti. Naše je analitičko mišljenje uvijek pod utjecajem emocija. Ako uspostavimo zrelu, zdravu vezu između moždanih dijelova, možemo kontrolirati svoje odgovore na amigdaline poruke. Korteks nam može reći da odustanemo od neposredne reakcije "napadom”. Svatko se može razbjesniti, ali ne reagira svatko nasilnički. 

Prvi prioritet za naš mozak je uvijek preživljavanje

 

Kad smo sretni, tužni, zaplašeni ili osjećamo bilo koju drugu emociju, naše tijelo osobađa u krvotok razne kemijske tvari koje tome pomažu. Npr. kad smo prestrašeni oslobađa se noradrenalin koji nas priprema za reakciju bijega ili borbe. Kad percipiramo prijetnju izlučuje se mnogo kortizola u tijelo uzrokujući da viši misaoni procesi ustupaju mjesto automatskom funkcioniranju koje nam pomaže da preživimo. Budući da ti hormoni utječu na mozak, znači  da je on podložan snažnom utjecaju promjena u našem raspoloženju. Negativne emocije smanjuju  kapacitet mozga za razumijevanje, uočavanje značenja, pamćenje i više misaone procese.

Drugim riječima, učenje nije samo mentalna funkcija, na njega snažno utječu emocije. Kad se ne uzimaju u obzir neugodni osjećaji učenika u situaciji učenja, oni  će ugroziti čitav proces učenja. S druge strane, dobri osjećaji stvaraju ugodno uzbuđenje i čine učenje privlačnim.

Emocije određuju zašto učimo i imamo li samopouzdanja i sigurnosti u rezultat učenja. Naš mozak daje prioritet svim emotivno vođenim informacijama.

Poticanje mozga obogaćivanjem okoline

 

Neuroznastvenica M. Diamond utvrdila je da mozak doslovno raste kad se poticajima iz okoline stvaraju nove veze.

Ona kaže: "Kad obogaćujemo okolinu, razvija se mozak s debljim korteksom, razgranatijim dendritima i većim staničnim tijelima" (Jensen, 1998).

Bogatu okolinu  za učenje čine izazovi i povratne informacije.  

Naš mozak istovremeno radi na više razina, procesirajući odjednom svijet riječi, boja, pokreta, emocija, oblika, zvukova, okusa, težina i mnogo, mnogo toga drugoga.

On povezuje sve te podatke, komponirajući značenje i razvrstavajući ono što je dnevno životno iskustvo iz svega onog čime je okružen. Obogaćena okolina koja uključuje sve čovjekove osjete, ostvaruje  stalnu povratnu informaciju i pomaže hraniti ogroman apetit mozga za poticanjem.

Glad mozga za značenjem

 

 

Mozak uči jer je to njegova prirodna funkcija, njegov kapacitet za učenje je stvarno neiscrpan. Po nekim svojim svojstvima on je posve izuzetan, a to su:

• sposobnost da uočava obrasce i čini aproksimacije
•  izuzetan kapacitet za različite vrste pamćenja
• sposobnost za samokorekciju i učenje iz iskustva
• analiziranjem vanjskih podataka i promišljanjem
• neiscrpni kapacitet za stvaranje

Ako je tome tako kako to da je poučavanje često tako tegobna aktivnost?

Jedan bitan razlog jest da još nismo shvatili kompleksnost i eleganciju načina na koji mozak uči, osobito kad funkcionira optimalno. Kad shvatimo i mogućnosti i raspoložive procese, tad možemo procijeniti golemi potencijal ljudskog mozga i u stvarnom smislu unaprijediti obrazovanje.

Ili riječima Leslie Harta, obrazovanje može biti "usklađeno s mozgom" ili "suprotstavljeno mozgu" (Caine & Caine, 1994).

Mnogi i danas smatraju da se učenje  odvija kroz pamćenje činjenica i specifičnih vještina. Pritom se zanemaruje ogroman kapacitet mozga da upija neposredno životno iskustvo, da traga za smislom tj. značenjem iskustva, za obrascima i vezama.

Neuroznastvenici i psiholozi govore o gladi mozga za značenjem. Mozak koji uči traži strukture koje imaju neko značenje i opire se besmislenima. Zapamtit će, doduše, i izolirane ili sasvim različite informacije, ali je ipak najefikasniji u pamćenju onih koje su važan dio neke smislene cjeline.

Naš mozak stalno teži povezivanju dijelova u cjelinu, pa najviše i najbolje učimo kad povezujemo nešto novo s nečim što već znamo, razumijemo.

Neuroznanost ističe jedinstvenost ljudskog mozga, iz čega proizlazi da efikasno obrazovanje može biti samo ono koje pruža mnoštvo povoljnih prilika za različite mozgove! kako bi se osigurala smislenost onoga što se uči.

Planirajući  povezivanje novog s već poznatim moramo imati na umu da će biti onih  za koje će to "novo" biti već davno poznato!

Istraživanja razvoja i funkcioniranja mozga potvrdila su mnoge intuitivne i iskustvene spoznaje o efikasnom učenju i poučavanju i stavila pod kritičku lupu uobičajenu praksu u školi. Na mnoga pitanja, osobito ona oko vrlo specifičnih problema još čekamo jasne odgovore. No, već i primjena onoga što se zna može znatno unaprijediti rad u razredu. Tako bi sastavnice učenja i poučavanja koje je usklađeno s osobinama funkcioniranja mozga i koje potiču njegov razvoj bile sljedeće:

• Sadržaji koji imaju značenje
• Odsustvo prijetnje
• Mogućnosti izbora
• Odgovarajuće vrijeme (dovoljno vremena!)
• Okolina bogata poticajima
• Suradnja
• Neposredna povratna informacija
• Ovladavanje gradivom (stjecanje kompetencije)

Izvori:

1.      Caine, R.N., & Caine,G. (1994). Making connections: Teaching and the human brain. Menlo Park, Calif.: Adison-Wesley

2.      Jensen, E. (1998). Super teaching. San Diego, Calif.: The Brain Store, Inc.

3.      Jensen, E. (1998). Teaching with the brain in mind. Alexandria, VA: ASCD

4.      Tomlinson, Carol A. (1999). The differentiated  classroom: Responding to the needs of all learners. Alexandria, VA: ASCD

5.      Wright, K. Babies, Bonds and Brains. Discover, December 1997, 75-78.