Kaos je raznolik u svojoj istovrsnosti. Kad shvatiš da je u tebi kaos, onda si blizu rasvjetljenja. Zdrav čovjek je veseo, jer je živ. Da bi to osjetio, mora uvijek biti prisutan. Ovaj kaos u nama je naša vlastita kreacija. Udaljavanje od vlastitog bića je udaljavanje od svega. Vlastiti centar je most sa cjelinom. Projekcije u druge osobe su povezane sa snažnim emocijama i u nesrazmjeru sa stvarnim događajem, koji je za nas bio povod.

Kad smo odbijeni, a ne u očekivanju - prate oštri osjećaj boli, muke, tjeskobe, naviru snažni osjećaji čak uz suze, ali uz suze se javlja spirala negativnog emotivnog naboja. Um se priprema u bijesnog advokata, koji priprema opravdanja da je bio nepravedno odbijen. Nakon toga se javlja osjećaj nemoći, koji stvara mračni scenarij.

U nama postoje 2 slike: "sjajna" i "sjenka". Sjenku skrivamo, to je društveno neprihvatljivo o nama. Zbog toga ne možemo osjetiti punoću, vitalnu snagu energije. Uvijek očekujemo potvrdu izvana – sliku o sebi želimo dobiti izvana. Gubi se kontakt sa samim sobom, kad ne dobijemo bezuvjetnu ljubav, mislimo da s nama nešto nije u redu. Nijedan roditelj nema povjerenja u život – ne vjeruje svom djetetu. "Živ" roditelj uvijek vraća lopticu misleći "što ja tu ne radim dobro".

Nosimo maske. Svaka maska je pod/ličnost i postoji kao zasebno energetsko polje. Ta su energetska polja međusobno u konfliktu. Svaka pod/ličnost ima "svoj život", koji je najčešće u konfliktu sa životom druge pod/ličnosti. I unutar jedne pod/ličnosti postoji potencijalni konflikt između "sjajne" slike i "sjenke".  Posljedica toga je veliki gubitak energije i od tuda nemogućnost doživljaja vitalnog, autentičnog sebe. Od tuda su vrlo rijetki ljudi, koji imaju iskustvo osobne moći. Zato ljudi traže kompenzaciju – kontrola ili manipulacija drugih ljudi i djece.

Treba puno vremena i puno razumijevanja za vlastite polaritete - da ih se prepozna i prihvati. Sve potisnuto čeka svoj trenutak – da prsne van. Ne treba pokušavati potisnuti sud sebe samog – treba ga koristiti kao znak da se okrenemo iznutra. Postoji i dodatni problem – iskrenost i poštenost prema sebi, jer potiskujemo dio sebe koji je neiskren.

Čovjek je kao glazba koju sluša. Puno toga glazba može reći o nekome. Netko se pretvara da voli neku glazbu, a u stvari voli nešto sasvim drugo. No to i nije tako važno. To je tipično licemjerje.

Ponekad vodimo naše unutrašnje razgovore sami sa sobom koji traju cijeli dan. Oni sadrže opise i analize drugih i sebe i njihovog vladanja, drugi su povod našeg interesa. Imamo auto-analize i obračune sa samim sobom. Sadržaj unutarnje konverzacije ovisi o aktivnosti određenog suptilnog tijela. Pokušavaju se izliječiti neke energetske rane od neke bolne situacije. Ali to donosi samo prolazno olakšanje, jer mišljenje ne donosi trajno ozdravljenje naše ranjene suptilnosti. Treba zaustaviti mentalni sklop. Ta aktivnost se ne može zaustaviti kroz napor, već samo kroz svjesnost, treba promatrati procese rada te razine i tada se počinju događati procesi sve do prestanka.

Meditacijom možemo vratiti inteligenciju, ljepotu, mladost. Nezainteresirana opuštenost ne donosi spontana rješenja. Samo trajni napor vodi do ravnoteže.