O PRAXIS  FILOZOFIMA

 

 

Pitanje: Vi ste relativno rano poceli sa svojim spisateljskim radom!

Autor: Pa to je u izvjesnom smislu tocno. Ja sam otpoceo znacajnije sa svojim spisateljskim radom negdje od 1980 godine. Prije toga ja istina jesam publicirao radove ali su oni bili manjeg opsega. Tako recimo sa 15 godina ja sam objavio svoj prvi rad o Nikoli Tesli a onda sa 17 godina I jednu poeziju u jednom lokalnom splitskom casopisu. Medutim istina je da sam ja ozbiljniji publicisticki rad ostvario u novini zagrebackog sveucilista koja je imala ime Studentski list I to od 80 godine. Ova novina nastala je 39 godine kao komunisticko glasilo progresivne hrvatske studentske mladezi I nju je osnovao Vladimir Bakaric jedan od nasih vodecih marksistickih teoreticara. Nakon izvjesnog vremena u kojem Studentski list nije stampan vjerojatno zbog ratnih razloga, vidim sada da je ponovno pokrenuto njegovo stampanje medutim ja nemam nikakva izvjesca o tome mada postoji stranica na Internetu.

Pitanje: Mozete li nam kazati kakav je bio vas rad sa studentima?

Autor: Pa ja se nerado sjecam toga vremena. Mislim da je to bio jedan tezak rad I opcenito mislim da je rad sa ljudima najtezi. Razlozi za ovo su mnogostruki. Jedan od njih svakako najznacajniji bio je da ja nisam bio dobro prihvacen zbog svog nacionalnog backgrounda ali I zbog politike novine koju sam vodio. Studentski list tada je isao u tirazu od oko 30 tisuca tjedno I to je bila jedna relevantna novina. Medutim je za moga mandata pao na 10 tisuca I to vjerojatno zbog toga sto ja nisam bio toliko popularan kao moji prethodnici. Citav SL zasnivao se na radu studenata medutim kako su nasi studenti bili a I jos uvijek jesu nesto siromasniji nego ovdje u Australiji to je dobar dio njih pokrivao svoje studentske troskove radom u redakciji. Medutim ja sam zbog mnostva polemika koje sam izazvao bio prikracen dotacijama tako da nisam mogao isplatiti urednicke honorare. I to je svakako bio jedan od razloga da me urednici u vlastitoj novini drze opskurnim covjekom koji njima samo steti. Dobar dio njih danas radi u hrvatskom novinarstvu. Ogresta je jedan takav novinar koja je dozivjela veliku popularnost, a onda mislim da je I najveci dio najproduktivnijeg novinarskog kadra u zagrebackom Vijesniku kao I u Hrvatskoj televiziji kadar Studentskog lista I kasnije Poleta. Polet je bio glasilo republicke konferencije omladine Hrvatske I ja sam takoder tu radio. Ali to slijedi nesto kasnije recimo od 84 godine I kasnije. U Poletu sam radio kao novinar I to kao jedan od najcitanijih u vrijeme kada je Polet isao u tirazu vecem od 92 tisuce primjeraka tjedno. Ali kao sto sam I rekao ja se nerado sjecam toga vremena a vjerojatno I ti ljudi sa kojima sam radio tako da se oni meni danas ne javljaju kada me vide. A niti ja njima. To je dakako sasvim suprotno starom novinarskom pravilu da je urednicka ekipa "klapa" koja uznastoji oko zajednicke stvari I koja onda podnosi I konzekvencije zajednicki kao I odgovornost. Medutim to nikada nije bio moj slucaj, ja nikada nisam dozivio da je redakcija podijelila odgovornost zajedno sa odgovornim urednikom nego se dogadalo posve obrnuto da sam ja smatran odgovornim I za ono sto direktno nije bilo u mojoj nadleznosti. I za ovakvu situaciju postoje brojni razlozi a jedan je svakako I taj da su praxis filozofi bili najuticajniji kod nas I da su vedrili I oblacili nasim novinarstvom a kako sam ja bio u polemikama sa njima to je onda bilo unekoliko normalno da sam nakon izvjesnog vremena postao njihova zrtva. Medutim i kao takav ja sam realizirao negdje oko 30tak knjiga diskusije sa praxis filozofima I citavom jugoslavenskom filozofijom ili onim sto se nazivalo filozofijom.

Pitanje: Govorite o Praxis filozofima, zar su oni bili toliko uticajni?

Autor: Pa to su bili uglavnom stari staljinisticki kadrovi koji su se kasnije orijentirali liberalno. Medutim u bitnome oni su I dalje ostali na starim drzavotvornim teorijama ali kako su bili manje vise predavaci na nasim socioloskim I filozofskim katedrama to su imali neograniceni uticaj na generacije studenata. Naravno sve su to bile filozofije koje su se prezentirale liberalnima a u stvarnosti su bili staljinisticki recidativi a tako su se odnosili sa svima koji nisu sa njima dijelili iste ili barem slicne poglede. Dakle bili su "kao malj" sa svima koji nisu bili njihovi istomisljenici. Takva je bila I nasa novinarska elita koja je izrasla na njihovim filozofijama I to takoder I ona najmlada za koju bi se vjerovalo da je tolerantnija. Medutim nije bilo tako I mozda je ta najmlada generacija bila I njihov najkonzekventniji nasljedak.

Pitanje: Na kojeg filozofa konkretno mislite kada govorite o praxis filozofima?

Autor: Pa ja sam otpoceo tu polemiku sa Rudi Supekom koji je I osnovao sociolosku katedru na zagrebackom Sveucilistu tamo negdje 60 tih godina. Ovaj je autor imao nekoliko radova koji su nastali u maniri staljnistickog dijamata I koji su nastali neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Kasnije je kao dak Jeana Piageta objavio knjigu pod nalovom Masta cini mi se I uglavnom je bio razumijevan nedogmatski orijentiranim sociologom koji svoju vrsnocu zahvaljuje kritici ruske teorije I prakse. Poznato je da su jugoslavenski teoreticari stekli narocitu popularnost na Zapadu jednom takvom kritikom ruske teorije I prakse olicene u pojavi Staljina. U tu svrhu nastala je I takozvana Korculanska ljetna skola koja je okupljala teoreticare I filozofe iz citava svijeta I tu se na simpozijima raspravljalo o karakteru suvremenog marksizma I aktualnosti Marxa danas. I ta je skola trajala godinama promovirajuci misljenje Marxa. Na podlozi njena rada nastao je I Casopis koji se zvao Praxis I prema kojem su nasi filozofi I dobili ime. U Londonu je takoder postojao I Praxis International. Ali moj slucaj pokazuje da je citavo to naucavanje u Jugoslaviji bilo farsa. Jer ja na primjer nisam smio u toj zajednici citati Marxa a da za vratom nemam jugoslavensku policiju. I konacno dospio sam sa zenom I zatvora jer sam citao Marxov Kapital. Cudno zar ne. Ne znam da li sam odgovorio na vase pitanje…

Pitanje: Samo sa Rudi Supekom…?

Autor: Pa sve je nekako pocelo sa mojim mentorom a kasnije se perpetuirao sukob koji je eskalirao na nacin da sam dospio zatvora. Praxis filozofi bili su poznati u svijetu kao kriticari staljinizma I staljinistickog zastranjivanja I kao takvi bili su smatrani opozicijom drzavnoj vlasti Jugoslavije. Medutim je istina posve drugacija a ta je da su oni zapravo bili ideoloskima ali I ne samo ideoloskima formulatorima doktrine titoizma I da je Tito imao svoje teoreticare koji su svijetu tumacili I objasnjavali njegovu teoriju I praksu. Medutim ta se teorija I praksa u znacajnoj mjeri nije razlikovala od Staljinove. I kada americki teoreticar I politekonom Thurow kaze " takvi teski ljudi kao Staljin I Tito" onda je on uglavnom u pravu. Taj se Titov "novum" toboze trebao vidjeti u njegovom suprotstavljanju Staljinu 48 godine a praxis filozofi su pak trebali biti ti koji ce filozofski I teoretski tumaciti karakter I metafiziku toga "zaokreta". Medutim je razracun sa Staljinom bio upravo na staljinisticki nacin. Recimo kao historijska cinjenica jako je vazan podatak da je jugoslavenska sluzba sigurnosti tih godina ljude potezala za rukav da se izjasne da li su za Tita ili Staljina I onda s obzirom na vas odgovor slijedile su I konzekvencije. A za najteze slucajeve Tito je bio predvidio Goli Otok kao jednu od nasih najtezih kaznionica. I doista Pertini je bio u pravu kada je rekao da je Tito imao smisao za drzavu. A taj njegov smisao za drzavu on je osiguravao zatvorima koji su u Jugoslaviji nicali kao gljive nakon kise. I u ovom najnovijem ratu na Balkanu slijedila se ista logika zastrasivanja, zatvaranja I progona na Titov nacin tako da je samo u Bosni u proteklom ratu bilo vise od 200 koncentracionih logora. Dakle mi vidimo sto su ti ljudi naucili od Tita u njegovih 35 ili 40 godina vladavine. A kasnije je ta polemika nastavljena sa Radom Ivekovic koja je bila najpoznatija jugoslavenska femistkinja poznata po tome da se zalagala za kontrolu zena nad prokreacijom. Slicne teme o slobodi prokreiranja imate na primjer u Main Kampfu kod Hitlera. Moze izgledati cudno ali bliskosti jugoslavenske drzavne teorije sa nacistickom teorijom moze se prepoznati samo iz druge ruke da tako kazem. Ta bliskost nije ocigledna . A ipak postoji. Kada pogledate govore njemackog nacistickog ideologa Rudolfa Hessea onda se oni ne razlikuju znacajno od govora jugoslavenskih politicara. Potrebno je samo da izvrsite jednu zamjenu pojmova, na primjer Hesse kaze: "Hitler to je Partija, a Partija to je Njemacka." Prevedeno na nas slucaj to bi izgledalo ovako: "Tito to je Partija, a Partija to je Jugoslavija." U ovom obliku svi bi nasi ljudi pozdravili ovakve govore. To je bio I jedan od razloga zasto su se praxis filozofi bavili teorijama liderstva. Kao sto vam je mozda poznato taj problem se nalazi I u djelu I radu Mahatma Ghandija: on kaze "ne ta" – lider ali pod tim pojmom razumijeva osobu koja predvodi narod u njegovom naporu za slobodom od britanskog kolonizatora na nacin nenasilja. I to je jako vazno spomenuti I potcrtati – na nacin nenasilja. Sasvim drugacije je lider shvacen u jugoslavenskom slucaju kao I u njemackom. I citava ova diskusija bila je data pod filozofskim pitanjem I pod filozofskim problemom odnosa Heideggera I Hitlera odnosno filozofije I politike. I tu je bilo vise odgovora koji su se kretali od toga da je Heidegger vidio u nacionalsocijalizmu stvarni autenticni pokret sto je on I priznao u svome razgovoru u Der Spigel ostajuci vjerni clan Partije do zadnjih njenih dana, do toga da se slicno dogodilo I Platonu u Siciliji kada se obratio Dionizu u pogledu svojih nacrta za savrsenom drzavom ali ga je onda Dioniz dao gotovo pogubiti pa je Platon morao pobjeci, do toga da filozofija svagda ima ambicije da ovlada politikom u njenin nastojanjima da ljude privede slobodi. A ovaj posljednji slucaj bio je slucaj u Jugoslaviji. I to privodenje slobodi koje provodi filozofija ovladavajuci politikom provodi se dakako na revolucionaran dakle nasilan nacin. Dakle mi sada vidimo kolika je razlika u tim mnogobrojnim shvacanjima I kakva je zbiljska pozicija praxis filozofije u kontekstu cjelokupne europske filozofije. I ako kod Ghandija figurira nenasilje kao istinski topos filozofije u svim ovim revolucionarnim filozofijama sto su se pozivale na Heideggera figurirala je revolucija I nasilni revolucionarni skok kao istinski topos filozofije. Odatle je I pitanje diskontinuiteta povijesnog procesa bilo shvaceno kao takav revolucionarni skok u kojem se dogada totalna destrukcija gradanskog svijeta do temelja kao sto je to na primjer slucaj kod Milana Kangrge takoder jednog od lidera praxis filozofije. Odatle je onda revolucija predmet eticke refleksije. Medutim ja ne mogu niti danas razumjeti kako nasilje I rat moze biti predmet eticke refleksije, ja niti danas ne mogu razumjeti kako onda revolucija moze biti temom filozofije ako nam je poznato da je revolucija na Balkanu a I ne samo tu znacila rijeke krvi nevinih ljudi, zena , djece I starcadi. Dakle, u svim ovim pitanjima ja sam se jako razlikovao od praxis filozofa pa onda nije cudno da sam dospio ropstva u vojni protiv Polovaca a tako su jednom zgodom govorili za mene. A dopao sam tog ropstva jer je prema Kantu blazeni zivot predmet eticke refleksije kao I eticki imperativ: ne cini drugome ono sto ne zelis da drugi tebi ucini.

Pitanje: Kakvo je vase misljenje bilo na tu temu?

Autor: Pa ja sam na ta pitanja odgovarao na jedan nacin koji mozda moze izgledati cudan. Ja sam objavljivao svoje razgovore sa stranim filozofima preko kojih sam ja na primjer izrazavao I svoj stav. Konkretno s obzirom na pitanje revolucije ja sam razgovarao sa Lefebvreom koji je izrazio misljenje: "Znate ja sam jako antilukacevski" s obzirom upravo na to pitanje mogucnosti revolucionarnog obrata svijeta. Medutim kod Lukaca koliko je meni poznato stvari su malo slozenije jer Lukacs misli prije svega u pojmu da tako kazem a ne u zbilji I citava Povijest I klasna svijet jeste jedna rasprava koja ostaje u pojmu a kao zbiljsku referenciju ima ruske dogadaje iz 17 I madarsku revoluciju 19 godine kada se od europskih intelektualaca trazilo principijelo zauzimanje stava u pogledu aktualnih povijesnih procesa. Slicno se dogodilo u Italiji sa Gramscijem koji je nastupao u odnosu na te aktualne povijesne procese kao jedna alternativa barbarizmu nadolazece Talijanske kulture. I u jednom I u drugom slucaju bilo je upravo rijeci o tome da se ponude alternative tom nadolazecem barbarizmu europske kulture. Dakle mi moramo biti danas u stanju da progovorimo o smrti, o podsvijesti, o onome sto nije racionalno svagda imajuci na umu upravo tu racionalnost suvremenog drustva. Jer racionalnost nije nesto sto je dato vec je nesto sto se razvija, dakle, s obzirom na pitanje socijalne racionalnosti danasnjice mi moramo znati postaviti pitanja socijalnog kontinuiteta, o ljepoti , o istini itd mozda na isti nacin na koji je to cinio svojevremeno veliki njemacki filozof Bertol Brecht a takoder I drugi. S druge pak strane je sam smatrao u to vrijeme pocetka 80 tih da bi mozda moj angazman u okvirima lenjinisticke Partije bio jedan pokusaj da sam sebi dadnem odgovore na takva pitanja. Ja sam tada govorio I mislio takozvanu aktualnost revolucije ali aktualnost revolucije koja je bila shvacena u smislu zahvacanja svakog realnog dnevnog problema u okviru totaliteta. Dakle I ovdje je bilo rijeci o tome da sam se ja kretao u okvirima pojma gdje je pogled na cjelokupnost povijesnog procesa pogled koji se neizbjezno prevodi u neposredno djelovanje. A da bi ovo bilo moguce bilo je potrebno pitanje odnosa teorije I prakse konkretizirati I dovesti u odnos prakticke djelatnosti prema teoriji uopce I filozofiji posebno na nacin da se izgradi cjelovito poimanje o odnosu politickog pokreta I napredne socijalne I filozofske teorije. Dakle cijelo vrijeme I ja sam se kretao kao sto sam vec rekao na razini pojma. Nije onda cudno da sam ja u to vrijeme inzistirao na Hegelu kao o jednoj filozofiji kod koje je rijec o kretanju svijesti I da je u tom kretanju svijesti sadrzan totalitet svih momenata. Svijest se mora prema predmetu ponasati kao prema totalitetu njegovih odredbi. A ovaj totalitet odredbi pretvara se u duhovnu bit, odnosno, meni je bilo stalo da posebno istaknem da je Hegelova osnovna teza covjek kao djelovanje , uspostavljanje jedinstva covjeka i svijeta i time se daje mogucnost da se u formi znanja razvija konkretna dijalektika. Dakle ono Hegelovo upucivanje da valja omoguciti uvid duha u ono sto jest znanje jest jedno putovanje kako bi se pronikla tajna konkretnosti. I ja sam u to vrijeme pocetka 80 tih godina I vidio lenjinisticku Partiju upravo kao organizaciju koja pronice tu tajnu konkretnosti. Odatle je nuzno proizilazila potreba da se posebno naglasi vaznost teorije mozda I vise nego pitanja politicke prakse. Doista meni je tada bila jako vazna teorija I ja sam smatrao da ja niti ne mogu djelovati ukoliko nemam jasnu spoznaju o karakteru socijalnih I povijesnih procesa. A tu je spoznaju mogla dati samo teorija. I danas kada razmisljam o tom vremenu meni se cini da sam bio samo teoretski vudren , mnogo vise nego prakticki. A kao takav bio sam onda daleko opasniji za praxis filozofe koji nisu voljeli da im se I drugi pacaju u filozofiju koja je bila samo njihova stvar. Za nas studente mi smo bili samo puku klijenti jedne filozofije koju smo mogli pasivno prihvatiti ili odbaciti ali nikako nismo smjeli da se u nju pacamo. A ako bismo se pacali onda su I slijedile konzekvencije koje sam ja I povukao na nacin da sam zbog filozofije bio zatvaran, proganjan, tucen, ponizavan do krajnosti I konacno odbacen kao subverzivni element koji nije vrijedan socijalisticke zajednice te kao takav mora ili iz nje otici ili u njoj dozivjeti totalnu propast. Ja sam izabrao ovo prvo.

Pitanje: Kako su vase kolege gledale na vase nevolje?

Autor: Ne znam na koje kolege mislite? Te su moje neprilike za mene bile poprilicne ali nitko nije tada postojao od koga bih ja dobio I najmanju podrsku u svojim nastojanjima. Posve suprotno, mnogi su se onda jos dali da mi sto vise otezaju situaciju ostajuci lojalni postojecem rezimu I postojecoj vlasti. Naravno do sloma jugoslavenskog socijalizma 90 godine. Medutim niti tada ja nisam u bitnome uspio promijeniti svoju situaciju nego je ona u nekim aspektima bila jos I teza s obzirom na nadolazece vrijeme rata u kojemu su svi manje vise lose prolazili. Da se medutim ne bi desilo da bas svi produ jako lose to se onda desilo da je velika vecina preko noci stala mijenjati svoja prijasnja stajalista pa ako su bili lojalni prijasnjoj komunistickoj vlasti to se sada desilo da su takoder preko noci stali iskazivali svoju lojalnost novoj vlasti koja sa komunizmom nije imala nikakve veze. I ako su u jednom rezimu bili gospodari to su ostali I u drugom rezimu I ja ne mislim da se situacija u tome pogledu nesto bitnije promijenila. Nije se niti mogla promijeniti jer su ljudi ostali manje vise isti. Svi ti moji novinari, poznanici, kolege postali su u novom rezimu strucnjaci, profesori, znanstvenici koji imaju sto reci mada takoder ima I onih koji su bili prisiljeni napustiti svoju domovinu I srecu potraziti negdje drugdje udaljeni od meteza I vjetrometine balkanskog prostora koji je I u ovom najnovijem ratu pokazao svoje pravo lice. A to lice je lice opakih ljudi koji ne prezaju niti od cega u svojim ambicijama da zadovolje svoje primordijalne nagone.

Pitanje: Da li je Australija promijenila tu negativnu sliku?

Autor: Mislim da da I to u znacajnoj mjeri. Vidite ja sam se u Australiji prvi put odmorio I mislim da mi je to bilo jako vazno. Onda ja sam ovdje mogao nesmetano nastaviti svoja istrazivanja tamo gdje sam bio stao. Iz toga istrazivanja nastao je prilicno veliki opus koji tretira problem Balkana u zadnjih tridesetak godina gdje se na jednom mjestu moze vidjeti citav razvoj jugoslavenskog slucaja I to gotovo od pocetaka do danas. Toj slici mozda nedostaju najnovija kretanja medutim ja mislim da ona nisu niti potrebna jer u mome opusu su manje vise obuhvaceni svi vazni procesi koji objasnjavaju I tumace protekli rat na Balkanu kao sto upucuje na aktualne uzroke rata koji je bio sudbonosan kako za juznoslavenske narode tako I za narode Europe.

Pitanje: Da li ste zakljucili taj posao?

Autor: Pa jos ne znam sa potpunom izvjesnoscu da li sam zakljucio taj posao ali ako I nisam osjecam da sam negdje pri kraju to ga posla. Potrebno je mozda da se daju neke manje smjernice u iscitavanju moga rada I da se citav materijal koji je za sada u rukopisu donekle sredi I klasificira. A onda vjerujem da bi jedan dio rukopisa mogao ugledati svjetlost dana I da bi australijski citalac mogao biti upoznat sa opsegom zlocina koji se decenijama protezao prostorom bivse Jugoslavije.

　

　zlatan gavrilovic kovac