Kada ih pogledam, ovo troje: oprost, ljubav, zahvalnost – čini mi se kao da ništa drugo niti ne postoji, a što bi u ovome životu trebalo... dozvoliti Sebi.

Znao sam reći kako ne znamo mi ljudi mnogo o oprostu.

Oprostio sam ali nisam zaboravio - ovdje nema niti grama oprosta.

Rado istaknem kako uvijek kada pišem i kada prosudim nešto, poput ovoga, činim to na osnovu 95% onoga što vidim u sebi u prošlosti i sada, a tek 5% onoga što uviđam oko sebe po stavovima i reakcijama ljudi.

Zato ako se netko osjeti prozvanim, neka se dobro preispita – tko ga to doista proziva? Tko nas jedino može prozivati...Odmorite svoje tijelo boli na sekund, sjednite u fotelju mira i vidjet ćete.

Pisati o ovako velikim i svetim silama kakve su oprost, ljubav i zahvalnost... zahtjeva poniznost kakvu sam rijetko imao, i kakvu često dozivam.

To je onda kada uočim da mudrije od toga i ne mogu provesti svoje sate ovdje, nego da molim da mi se pomogne biti bolje poniznim kako bih više radio po volji Njega, nego sebe. Sve ostalo su akademske i literarne dosjetke i lijepe riječi.

No ne želim o oprostu, o ljubavi i o zahvalnosti pisati sa uvodom u svoju nedostojnu narav, već sa poniznim i opravdanim znanjem da sam i ja, kao i vi, Bog. I mogu biti ponizan. Makar često ne osjetim taj lanac od svjetlosti što ga vučem po zemlji za sobom, pa se osudim na ''ljudsku slobodu''. Svi poznajemo ropstvo naše ljudske slobode.

Znate, oprost bilo kome uvijek znači oprost Sebi. Zvuči kao nešto već pročitano, no malo tko doista shvaća ovu rečenicu, a još manje tko ju živi. Da je lako svi bi mogli, ali to nije izlika da ne pokušavamo non stop.

Oprostiti nekome znači doista izaći na rub i unatoč svemu što se dogodilo, unatoč tome što ste mislili da ste oštećeni, obespravljeni, okradeni od drugoga koji vam je ''naštetio'' i koji se možda nikada za to nije ispričao: pristupiti toj osobi koja i dalje misli da je u pravu i koja vam se protivi, i Vi se njoj ISPRIČATE na tome što ste joj ikada išta zamjerali.

To znači okrenuti drugi obraz. (Za sve one koji misle da okretanje obraza znači nešto poput ''dati se maltretirati'') Jer... doista, shvatili ste: ne ispričavate se nikada nikome drugome. Nikada i nikome. Uvijek se ispričavate Bogu u Sebi. Uvijek kada opraštate činite to Sebi.

Uvijek zamjerate Sebi. Drugi je posve – iluzija.

Ovo zbilja nije lako za shvatiti. A nije lako ni zaživjeti. Iako je mnogo ljudi ovo već negdje čulo i klimalo glavom.

No sebi, Sebi jedinom dugujete oprost. Sebi dugujete oprost. Sebi dugujete oprost.

Drugi nas naoko ljute, drugi su nas naoko razočarali, drugi su nas naoko povrijedili – a zapravo, Vi plešete valcer sami samcati, i jedini partner koji vas čeka tamo u sjeni plesne sale je... oprost. Samo oči mu svijetle u mraku.

Naime, stidim se jedino jer sam uspio više puta biti ovaj oprost, i jer znam da bih morao biti u Njemu sve sekunde svakoga dana.Oprost je čudo ljubavi. Nisam u Njemu, ali ipak, on je u Meni. Samo kada ga se sjetim, i zamolim, i kada On osjeti da ga iskreno molim – nije daleko.

Oprost, ljubav, zahvalnost: ne mogu se niti odsanjati u bilo kojem smislu - odvojeni. Jer svi su samo aspekti Sveljubavi.

Što je to ljubav ili sveljubav pa i najširi vokabular može samo pljuckati o tratinu i fićukati u vjetar. To je kao mačevanje sa planinom.

Zahvalnost... ona je naravno, kao i svo troje zajedno, sijamski bliska sa sviješću i sa poniznošću. Mi ljudi naravno, najčešće krivo poimamo poniznost. Rijetko je iskusimo i miješamo je sa podilaženjem, nekakvom potlačenošću, udovoljavanjem i trpljenjem. To su naravno samo naši osobni  traumatični osvrti i opet, nemogućnost oprosta sebi samome. Poniznost je najveći dar, jer u njoj je sadržana najveća snaga koja je čovjeku dana na poklon i na zaslugu.

Poniznost i snaga, poniznosti i vrhunska hrabrost – sinonimni su.

Kad ih takvim napokon otkrijete znači da ste barem jednom u ovom životu bili istinski ponizni. Da ste ''pregrizli govno'' veličine prekooceanskog tankera, stali uspravno i... oprostili. Svaka vam čast.

Zahvalnost. Svako jutro i svaku večer da od srca zahvalite u stanju sreće i ushita na svemu što imate...uh...za to mi trebamo znati što je to što uopće imamo. I koliko smo bezobrazno bogati. I koliko smo žrtve našeg pogrešnoga poimanja žrtve. Naše bogohulne svakodnevne razmaženosti.

Kada bi si svatko Otvorena Srca krenuo nabrajati što sve ima u životu, iznutra i izvana, kada bi vidio kako stotine milijuna nekih drugih ljudi živi, kakvu sudbinu oni gule i to sa smješkom i zahvalnošću... postidjeli bi se toliko da bi nam kapilari popucali. Dragi moji, imamo svi SVE, pa i više od toga. Da se polovice odreknemo bili bi bogati!

Opet dolazimo do svijesti i poniznosti. Do zahvalnosti. Osvrnute se od svoje mladosti, zdravlja, udova, talenata, prijatelja, roditelja, odjeće i obuće, preko sigurnosti, hrane i pila, izbora, pitke vode, obrazovanja, lampica za bor, dvjesto tisuća igračaka i iskustava, slobodne volje, komfora... ljubavi, sposobnosti za ljubavi, ljubavi koju tek trebate osvjestiti.

Da je dan duži možda bi i stigli nabrojati sva blaga koja smo zaboravili i o koja brišemo noge...

Oprost, ljubav, zahvalnost. Ako se ikada i za što molite - molite se za njih. U njima su svi ostali začini ljubavi, poput poniznosti, mira, psihičkog i fizičkog zdravlja, poput materijalnih dobara u kojima mislite da oskudjevate...u njima nisu pojmovno niti apstraktno, već implicitno i duboko, kao hrast u žiru.

Oprost je toliko jestiv i hranjiv da je čitav gotovi obrok za Bogove. Ovo sam također isprobao na svojoj koži. I molim se i danas za to.

Nikada, ali nikada nisam toliko dobio koliko kada sam davao i uspio dati – ove stvari koje sve zajedno jednostavno jesu ono nešto iza riječi Sveljubav.

Robert Marinković - Kolumna o duhovnosti www.val-znanje.com