Pitanje: Pitanje hrvatske drzave je na neki nacin posebno istaknuto kod vas…!?

Autor: Pa ja se pitanjima suvremene hrvatske drzave nisam nikada posebno bavio. Ovaj kompleks problema vise je bio usput razmatran s obzirom na cjelinu balkanskog slucaja I u tom smislu ima mozda slicno mjesto kao I pitanje Bosne. Istina ja jesam otpoceo svoj publicisticki rad pitanjima hrvatskog nacionalnog pitanja I kako je on postavljen u okviru jugoslavenskog federalizma I u tom smislu sam sacinio vise priloga koji nisu bili dobro primljeni od jugoslavenske javnosti. Stovise, mislim da sam bio ocrnjen kao hrvatski ekstremist sto je naravno cista glupost. To je bio jedan od nacina rjesavanja slucajeva ukoliko neki bitni partijski faktori nisu bili zadovoljni sa vama. A sa mnom nisu bili zadovoljni. Nitko nije bio zadovoljan sa mnom. Posebno nakon moje polemike sa Matvejevicem tamo negdje 85 godine gdje sam ja podvrgao kritici centralizam suvremene jugoslavenske teorije. Naime taj je centralizam u bitnome trazio jednu reviziju Ustava Jugoslavije iz 74 godine u pravcu jedne stare drzavotvorne teorije, unitarne drzavne teorije sa kojom se ja na primjer nisam slagao. Ja se isto tako nisam slagao sa obnavljanjem slucaja Artukovicu koji je bio izrucen iz Amerike upravo zbog toga jer su time bile jacane centralisticke tendencije, a onda time posredno kao reakcija na taj proces ,separatisticke. To je kada o tom slucaju mislimo dnevno politicki mada je tocno da I u Artukovicevom slucaju vrijedi pravilo da zlocin pocinjen nad narodom ne zastarjeva. Mislim opcenito da su te godine sredine i kraja 80tih bile opterecene obiljem problema sa kojima se mnogi nisu znali nositi I da je proces socijalne entropije vec bio jako vidljiv na svakom koraku te zemlje. Bilo je samo pitanje kako na najbezbolniji nacin preboljeti tu krizu institucija I tu krizu svijesti ljudi u uvjetima divljanja inflacije. Kao sto je svima poznato stvari su se razrijesile na najnepovoljniji nacin.

Autor: Pa to je samo jednim dijelom tocno. Hrvatska filozofija bila je postavila ove probleme jos ranije, daleko ranije nego sto je to bio slucaj sa socijalistickom teorijom. I opcenito bismo mogli reci da je hrvatska filozofija unekoliko I odgovorna za cijeli problem.

Autor: Pa pitanje jedne moguce zajednice svih Juznih Slavena postavila je na dnevni red hrvatska filozofija sa Strosmajerom na celu jos u devetnaestom stoljecu. Naime postojala je ideja da je za opstanak juznoslavenskih naroda najvaznije jedno jedinstvo ukoliko kao mali narodi kane opstati u okruzenju daleko vecih I kulturno bogatijih europskih naroda. Odatle ideja jugoslavenstva ali je ono od samog pocetka misljeno na jedan nacin nacionalne ravnopravnosti I solidarnosti ljudi toga prostora. Medutim ta ideja nije ispravno shvacena niti sa Prvom Jugoslavijom niti sa Drugom Jugoslavijom jer je u oba slucaja bilo rijeci o hegemonijama koje su isle na stetu toj ideji ravnopravnosti juznoslavenskih naroda. I tu su sadrzani svi problemi.

Autor: Pa mogli bismo reci da postoje etape razvoja te filozofije . Prvu etapu mozda bi cinio razvoj od nekih sest stoljeca kada se pojavljuju najveca imena hrvatske filozofije koja imaju znacajan posljedak na cjelokupnu europsku I svjetsku obrazovanost. I tu se javljaju filozofi od Hermana Dalmatinca do Rudzera Boskovica . I taj period traje od 12 do 18 stoljeca. Medutim mnogi danas ne znaju zapravo za nase doprinose I vi kada pogledate suvremene rijecnike filozofije ili suvremene povijesti filozofije vi onda nailazite na citavu hrpu nerazumnosti. Mnoge od tih nerazumnosti na primjer vezuju se za ime Boskovica kojem je u neku ruku oduzeta domovina I koji je rastocen shvacanjima o svom srbijanskom I italijanskom porijeklu. I ja mislim da je Hrvatima tu ucinjena velika nepravda. I to ne samo u slucaju Boskovica nego I u drugim slucajevima recimo u slucaju Marka Pola za kojeg svi jos uvijek vjeruju da je roden u Veneciji mada je u Korculi njegova rodna kuca koja je danas muzej cini mi se. Pa onda I u mnogim drugim slucajevima kada se oduzima ime nasim ljudima koji su ljudi nasih krajeva I nase gore list. S druge pak strane taj se uticaj nasih ljudi na cjelokupnu europsku kulturu niti ne zeli vidjeti iz kojekakvih drugih razloga. A jedan je od tih da bi mnogi crvenili cinjenicom da Molier na primjer zahvaljuje svoju komediju prije svega Marinu Drzicu od kojeg je on ucio, da postoje relacije Bacha I Hrvata Sokrocevica, da je Luther imao u vidu I Hrvata Matiju Vlacica Ilirika, da Haydn ima u svojim simfonijama slavenske motive iz nasih krajeva, da je Gioradno Bruno ideje za svoje spise dobijao podukama svoga ucitelja Hrvata Frane Petrica, da je Goethe ucio na bosanskoj I juznoslavenkoj poeziji, da je citava telematika I elektrika Teslina I da su mnogi dobili ime a da je nas Nikola gotovo zaboravljen, da Rentgen zahvaljuje svoj stroj upravo njemu, da su Francuzi ucili od Tina Ujevica, da je Krleza prvi otpoceo u Europi sa takozvanim egzistencijalistickim romanom mada se doprinosi pripisuju drugima…itd. I konacno da na primjer slovenske kranjske kobasice nisu Njemacke nego da su Slovenske I da su cevapcici Bosanski a ne neciji drugi. Tako na primjer nema u Australiji jela koje nema neko nacionalno obiljezje- izuzev nasih jela sa Balkana. Pa ako postoji bugarska feta ovcji sir onda treba takoder da postoji I bosanski cevap…

Autor: Ne znam da li sam odgovorio na ovo pitanje do kraja. Drugu etapu cinio bi razvoj moderne hrvatske filozofije koja otpocinje Durom Arnoldom u 19 stoljecu I u tom pravcu je sacinjeno vise istrazivanja koja imaju znacajnu vrijednost I to ne samo u smislu spoznaja o karakteru te filozofije nego i o njenom mjestu u kontekstu moderne europske filozofije. I ta su imena imena takoder Alberta Bazale, Stjepana Zimmermana, Vladimira Dvornikovica, Franje Sanca koji je teolog, Vuka Pavlovica. Mozda bi ovim filozofima jos trebalo dodati ime Vanje Sutlica bez obzira sto je on hrvatski filozof mlade generacije I bez obzira sto djeluje u periodu socijalizma u Jugoslaviji. Svi ovi filozofi djeluju na Zagrebackom Sveucilistu kao predavaci na filozofskim katedrama. Zasto je to vazno spomenuti? Zato jer je bilo rijeci o naporu da se obrazuje jedna kultura predavanja na filozofskim katedrama koja je zadrzana do dana danasnjeg u predavanjima najboljih nasih profesora. Isto tako vazno je spomenuti da su ovi filozofi imali uske relacije I sa drugim kulturnim djelatnicima koji su bili nosioci literature I umjetnosti u Hrvata kroz cijelo 20- to stoljece.

Autor: Ta diskusija je otpocela 1939 godine I svakako je jako znacajna iz vise razloga I unekoliko je usmjerila daljnji razvoj filozofije u Hrvata ali I ne samo njih nego cijelog tog prostora. Prvo, ta je diskusija otpocela uoci Drugog svjetskog rata kada se Komunisticka Partija pripremala za oruzani otpor neprijatelju I kada su joj trebale sve snage drustva posebno produktivna inteligencije koja je vec sama po sebi bila prilicno kolebljiva. Poznato je da su u toj diskusiji sudjelovali sa strane Partije nekoliko imena kao Bakaric, Popovic I drugi, a sa druge strane stajao je Miroslav Krleza I njegovi simpatizeri. Partija je svoje priloge objavila u Sveskama a Krleza je tim povodom napisao svoj poznati pamflet Dijalekticki antibarbarus. Dakle ta je diskusija zapravo trebala oblikovati dva stajalista I dva pravca istrazivanja kada je rijec o prirodnoj filozofiji. Komunisticka Partija Jugoslavije je manje vise obnavljala Engelsove I Lenjinove navode iz njihove filozofije prirode gdje se inzistiralo na dijalektickom tekucem prelazu iz jednog odredenja u drugo I tu se onda uglavnom I stalo, stalo se na jednom praznom dijalektickom formalizmu dok je Krleza imao u vidu stajalista suvremene fizike I doprinose te znanosti u nasem razumijevanju I tumacenju prirodnih procesa. Medutim s obzirom na ovo pitanje citava ta diskusija je dobrim dijelom bila zadocnjela jer je u suvremenoj fizici do te 39 godine vec sve bilo receno. Znaci sa stajalista cisto znanstvene specifikacije ta diskusija nista posebno nije znacila. Ona je vise znacila s obzirom na politicke njene implikacije primjerene jugoslavenskom slucaju I s obzirom na namjere Komunisticke Partije da povede I provede oruzanu socijalisticku revoluciju. I mnogi su mladi lijevo orijentirani intelektualci tada govorili :" Mi smo sa Krlezom protiv Krleze." Dakle ratne okolnosti mogle su ovdje biti povod da se organizira komunisticki pokret I siroke narodne mase te da se oruzani otpor neprijatelju pretoci u borbu za nove socijalne odnose na prostoru Balkana. Medutim to je znacilo usvojiti jednu dijalekticku filozofiju po uzoru na ruski slucaj I ja opcenito mislim da je ovaj moment bila I najveca greska Parije . Jer se mislilo da je ruski slucaj uzor slucaja za socijalisticki preobrazaj drustva. I u tome se sastojala ta greska. Medutim da je bilo rijeci o kardinalnoj pogreski partije pokazao je slucaj realnih konzekvencija te diskusije na kasniji razvoj filozofije u Hrvata ali I ne samo njih jer se cijeli posljeratni razvoj nase filozofije razvijao u pozitivnom otklonu od ruske teorije. I u tom kontekstu treba razumjeti egzistenciju praxis filozofije koje je citavo vrijeme svojeg postojanja bila zapravo na ruskim filozofskim pretpostavkama. Ova cinjenica je u znacajnom mjeri dovela do toga da takozvane gradanske filozofije nije niti bilo odnosno ova je takozvana gradanska filozofija koja se naslanjala na svoje filozofske prethodnike od Dure Arnolda do Vuka Pavlovica uzmakla pred novom revolucionarnom kulturom kojoj je revolucija I nasilje bilo predmetom eticke refleksije. Dobar primjer za to je upravo slucaj Vuka Pavlovica koji je nakon dolaska partizana na filozofske katedre izbacen sa fakulteta a onda protjeran u Skoplje pa je on tamo osnovao katedru estetike. Dakle vi vidite da je rijec o slozenim problemima sa kojima se nasi ljudi bave jos I dan danas. A vjerojatno ce se baviti jos dugo vremena jer je tim procesima emancipacije filozofije od vulgarnog materijalizma potrebno dati I vremena I prostora.

Autor: Imam I to jedan jako dobar koji uglavnom jako dobro pokazuje njegov karakter. Naime ja sam bio na obrani doktorata Nevena Sesardica, jednog mladeg toboze produktivnog filozofa, kojeg je on branio pred komisijom u Zagrebu I on je otpoceo svojim navodima kako mi svi vjerujemo u postojanje vanjskog svijeta I kako mnogo toga zavisi od materijalnih faktora a onda ga je jedan od clanova komisije a to je bio Gajo Petrovic pitao :"Da li mi mozete kolega reci sto je materija?" Naizgled je svima njima bilo jasno sto govore I kako su im posve jasne ideje materije I duha docim sam ja bio u cudu jer niti dan danas ne bih znao odgovoriti na takva obicna pitanja. Naizgled se filozofija iscrpljuje u jednostavnim pitanjima ali je to onda obicno filozofija kod koje obicnost ne mozete razlikovati od vulgarnosti.

Autor: Istina je da ja imam jednu takvu knjigu ali bih ja nju prije shvatio svojim vjezbama iz hrvatske filozofije. Jer , znate, to je toliko veliki problem da ga nije moguce obraditi u okviru jedne knjige. Mislim da I hrvatskim filozofima danas predstoji veliki zadatak reafirmacije vlastite filozofije I da bi u tom podrucju trebalo jako puno toga napraviti. U tom smislu svoju knjigu shvacam jednim svojim malim dodatkom toj diskusiji koja tek otpocinje ja se nadam . Isto bih mogao reci I za bosansku filozofiju jer je poznato da Bosna ima negdje oko 200 imena koja predstavljaju izuzetna imena literature I poezije Orijenta nastala na perzijskom, turskom I arapskom jeziku a mnoga su takoder nastala I u alhimijado varijanti dakle bosankim jezikom ali na arapskom pismu. Dugo vremena se mislilo I naucavalo u Bosni da ova literatura u estetickom pogledu nije nista posebno. Medutim o tome bi ponekoju rijec trebali reci strucnjaci I mislim da je danas vrijeme da napokon neke istine dodu na vidjelo dana. Alhimijado literatura je bas takva literatura koja je pokusala te karakteristicne crte bosanske dusevnosti I narodnog stvaralastva iskazati na jedan poseban nacin I ja mislim da bi trebala uslijediti sistematska istrazivanja strucnjaka kada je rijec o toj literaturi I njenom specificnom mjestu u kontekstu cjelokupne literature Bosne I Orijenta. A sto se tice knjige o kojoj govorite ja sam se uglavnom usredsredio na cetri imena hrvatske filozofije a to su Herman Dalmatinac, Franjo Petric, Boskovic, Matija Vlacic. Isto tako ali uzgredno spomenuo sam Fausta Vrancica jer ja u svojoj adelaidskoj biblioteci nemam nikakve njegove izvore mada znam da je jedan njegov najznacajniji rad objavljen I spampan u Zagrebu mozda prije nekih 20 tak godina. Ova knjiga bila je objavljena preko drzavne radio stanice 5EBI kao predavanja iz hrvatske filozofije I kao moj prilog nastojanju ekipe hrvatskog radija na promociji hrvatskih stvaralaca I mislim da je uglavnom lijepo primljena. Lijepo je primljena od dobronamjernih ljudi kojima je Hrvatska na srcu I dusi I koji daleko od svoje domovine vole cuti domacu literarnu rijec. Medutim isto tako bilo je jako puno onih koji su bili protiv mojih priloga s obzirom da sam ja ranije radio na bosanskom radiju pa su me ljudi uglavnom stali razumijevati Bosnjakom a kao takav nisam bio pozeljan na hrvatskom radiju. I oni su jednim dijelom bili u pravu : ja jesam Bosnjak ali sam Bosnjak rodom iz Dubrovnika a kao takav hrvatska kultura jeste I moze biti predmet moga interesa. Isto tako nekada mi se cini da ja kao Bosnjak imam bolje razumijevanje I znanje hrvatske kulture nego sto je to slucaj I sa mnogim Hrvatima "od formata" sto im bas ne ide u prilog. Ja sam imao srecu da se obrazujem u tom pravcu za razliku od ostalih koji su ostali na razini najplice vulgarne filozofije dana mada su mozda imali I bolje uvjete nego ja koji sam se cijeli svoj zivot potucao po hladnim I vlaznim stanovima I sobama skupljajuci opuske sa ceste. Ali ja mislim da I u ovom slucaju vrijedi novozavjetna poruka Isusa nazarecanina:" Ono sto je od tijela tijelo je, ono sto je od duha duh je."

Autor: Pa znate to je jedna literatura koja postavlja trajna pitanja, opca pitanja, metafizicka pitanja koja su svugdje ista ali ih obraduje na jednom specificnom primjeru I opet na jedan specifican nacin. Slucaj Balkana je taj slucaj koji sam ja pratio I obradio u svojoj literaturi ali I europski kontekst koji nije bio naklonjen nikome od nas. Hrvatska filozofija opet bio je taj medij preko kojeg sam ja dao odgovore na neka pitanja koja se ticu aktivnih uzroka rata na Balkanu. Medutim ja sam vec prilicno rano, jos u vrijeme borbi u Hrvatskoj stavio u pitanje karakteristicno misljenje da o ratu moze biti govora kao pravednom ili postenom ratu. I ja sam tada uglavnom mislio na stajalista hrvatske Katolicke crkve I nacina na koji je ona formulirala doktrinu Bellum iustum teorije na ovom konkretnom primjeru. U skolastickoj filozofiji vi nailazite na stajaliste da je upravo pravni poredak mira potrebno braniti a u slucaju potrebe I silom uspostaviti. Prema tome odluka za neki rat mora proizaci iz odgovornog procjenjivanja dobara I to tako da dobro nuzno nadilazi sva ocekivanja zla rata. Tako razlozi za neki rat mogu biti pravo na odbranu ako od neprijatelja prijete teske stete, pravo na napad ako treba uspostaviti pravno stanje koje je bilo povrijedeno od prethodne teske nepravde. Franjo Suarez je na primjer pravedni rat shvatio tako da rat mora najaviti I voditi drzavni autoritet, rat mora sluziti odbrani, upotrebljena sredstva moraju biti primjerena cilju odbrane, treba se zaloziti za mirno rjesenje sukoba, mora postojati sansa za pobjedu, ne smiju u ratu biti tretirani izravni sudionici u borbi I civilno stanovnistvo itd. Pa cak I prema ovim kriterijima vidimo danas da postrojbe hrvatske vojske I hrvatska civilna vlast nije slijedila odredbe prema ovoj bellum iustum teoriji. I mi uopce ne uzimamo u obzir stajalista Drugog Vatikanskog koncila koji vise ne govori o pravednom ratu nego govori o pravednom miru I taj je koncil bio sasvim jasan u pogledu stajalista da I "opravdana odbrana" ne opravdava sva sredstva, akcije terora protiv civila ili sredstva masovnog unistavanja koji ostaju svagda nemoralna I da u tom smislu treba odbijati mit revolucije koju vodi nacelo da je sve sto god se cini neprijatelju opravdano. Dakle ne uzimamo u obzir stoga sto I prema najelementarnijim kriterijima bellum iustum teorije hrvatska a onda naravno niti srpska strana nije zadovoljila nego se desilo suprotno a to je da su svecenici I prvi ljudi crkve blagosiljali oruzje. Stoga vrednovanje ovog rata kao pravednog rata ima relativni karakter upravo zato jer nikada ne treba iskljuciti njegove negativne aspekte.Nema rata bez neprijateljstava, mrznje, ubijanja, zarobljavanja- otuda je njegova pravednost ogranicena. I u tom pravcu sam djelovao godinama da sam sve ove teme postavio kao predmet vlastite literature I to takoder najvecim dijelom u ratnim uvjetima I u vrijeme kada se za jednu rijec gubila glava a ne za esej koji kriticki propituje jednu drzavnu teoriju. Da li sam u tome uspio ja ne znam ali su postojale namjere. Toliko bih rekao o tome.

　zlatan gavrilovic kovac

Pitanje: Vi ste se tim pitanjima bavili kroz pitanja hrvatske filozofije…!