O tome je li Fjodor Mihajlovič Dostojevski filozof ili tek izuzetn književnik postoje podijeljena mišljenja. Dok neki uzdižu, drugi poriču filozofsku relevantnost njegovih djela, no nitko ne poriče težinu njegove misli i dubinu njegova uvida.

Zamišljen nad zbiljom svojega doba, Dostojevski je osluškivao glasove epohe, slutio kretanja društvene misli, osjećao čovjeka svojega doba i njegova unutarnja previranja. Veliki ruski pisac svojim životnim putem svjedoči genezu aktivnoga traganja za dovršenom mišlju i angažmana koji tu misao želi oživotvoriti. Kao mladi petraševac zanosio se furijerizmom i utopijskim socijalizmom, bio je uhićen i osuđen na smrt. Pomilovan, u zatvoru doživljava preobrazbu uvjerenja i okreće se pravoslavlju i caru. U publicističkome stvaralaštvu izražava slavenofilstvo i pravoslavlje, uzgaja ideju patrijarhalne idile stapanja ruske inteligencije sa seljaštvom i naroda s carom, vjeruje u poslanje ruskoga naroda koji jedini još čuva korijen izvornoga evanđeoskoga kršćanstva.

Silina njegove riječi i dubina njegove misli otkriva se upravo u oživotvorenjima općenitih ideja. Bilo da se bavi tuđim idejama čije odjeke čuje u svakidašnjici epohe, bilo da se bavi vlastitim iznašašćima stvorenim u dubinama njegove duše, on općenite ideje izražava kroz život «bijednih ljudi», zaboravljenih, poniženih, malih. Filozofiju pronalazi u periferiji, u krčmi, u umirućemu dječaku iz sirotinjske obitelji. Pogledamo li njegov životni put, vidjet ćemo da je upravo ondje izvorište nemira njegova mišljenja. Kao dijete rođeno u bolnici za sirotinju u kojoj je radio njegov otac, odrastao je u jednome od najtužnijih dijelova stare Moskve. Tu je rano upoznao obespravljene i zaboravljene o kojima piše. Provevši dugi niz godina u zatvoru, osluškivao je sudbine ljudi iz najnižih slojeva društva. Naposljetku, gubitak dvoje vlastite djece, malenih i nevinih, zasigurno predstavlja najbolniji i najsnažniji izvor nemira i pitanja upravljenih nebesima.

Misao sa snagom emocije

Kod Dostojevskoga misao ima snagu emocije, i to upravo zbog takva neraskidivoga ispreplitanja općega i posebnoga. Svaki njegov lik nosi vlastitu ideju kao vlastito breme i utjelovljuje je svojim životom. Svaka je ideja težak teret, ona se živi stvarnim krvavim životom, svako pitanje koje postavljaju junaci njegovih stvorenih svjetova toliko je važno da je odgovor na njega presudan za živote samih junaka. Dostojevski kao autor iznad tih svjetova ne stoji kao autoritet i stvoritelj. On ne pretpostavlja ni jednu misao svojih junaka ostalima, veliki Rus čini upravo suprotno. Unatoč vlastitim preferencijama i opredjeljenjima, on u tome mnogoglasju mišljenja ostaje nepristranim i svakomu glasu daje da se oformi u punini. Svaki lik ima vlastiti glas, ideju, život, razloge za vlastito uvjerenje, vlastitu motivaciju svojih postupaka: svoj razlog za ubojstvo, krađu, prostituiranje, kajanje. Stoga njegovi fikcionalni svjetovi funkcioniraju kao velebni dijalozi ravnopravnih mišljenja.

Dio projekta posvećen Fjodoru Mihajloviču Dostojevskomu inspiriran je upravo tim kvalitetama njegova pisanja. Njegovi junaci – nositelji ideja, njegove misli snažne poput emocija, njegovo mnogoglasje mišljenja koja se nadmeću u velikoj dijalektici, sve su to razlozi zbog čega je veliki pisac dobio svoje mjesto u projektu kojemu je vokacija primarno filozofska. Jer je i filozofija sama postavljanje bitnih pitanja i mnogoglasje odgovora.

Prostor posvećen Dostojevskomu donijet će njegovu biografiju (trenutke njegova života važni za razumijevanje njegova stvaralaštva), zatim njegovu bibliografiju (popis svih djela koje je Dostojevski napisao), dok će u trećemu dijelu biti predstavljena njegova djela.

O djelima

 

Književni su svjetovi Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga plastične tvorevine u kojima su svi predmeti književnoga svijeta prikazani cjelovito, dovršeno, detaljno. Dostojevski višedimenzionalno ocrtava društvo i pojedince, misli i ideje, bogato, iscrpno – upravo plastično. Stoga stvara slike jednoga svijeta, zapravo više svjetova, koji su nam uvjerljivi i stvarni. U svoje tvorevine u pravoj realističkoj maniri unosi elemente zbilje i, poput Stendhalova zrcala, slika «i ono gore, i ono dolje», i sjaj i bijedu. U slučaju Dostojevskoga tu bismo misao mogli drukčije formulirati te izreći kako veliki Rus donosi sjaj ideja i misli s jedne, a bijedu težine i nemira ljudskoga života s druge strane.

Tri Dostojevskijeva nadahnuća

Prikaz pojedinih djela iz opusa Fjodora Mihajloviča želi ukazati na bogatstvo njegovih književnih svjetova i raznovrsnost niti koje ih sačinjavaju. Jedna je od temeljnih inspiracija za pisanje i oblikovanje djela svakako njegov vlastiti život, umnogome raznovrstan i osebujan.

Stranice poput onih na kojima knez Miškin opisuje čovjeka koji iščekuje vlastito smaknuće nikako nije mogao napisati čovjek koji je živio smirenim građanskim životu i koji je svoju književnost pisao u hladovini ladanjske kuće. Zaleti piščeva stvaralaštva nadahnjuju se jednim životom bogatim težinom s kojom se Dostojevski susreo već u obiteljskome krugu. Njegova kasnija biografija niže daljnje dramatične događaje – uhićenje, lažno smaknuće, robija, ubojstvo oca, bratova i smrt prve supruge, dugovi, smrt dvoje od četvero djece...

Svi ti događaji svojom težinom vode Dostojevskijevu misao pitanjima usmjerenim k nebesima, pitanjima koja traže odgovor na razloge i smisao postojanja takva čovjekova života. Zato ćemo, razmišljajući o njegovim djelima, pokušati ukazati na neke momente iz njegove biografije i njihove implikacije, njihove plodove u piščevu djelu.

Drugi izvor nadahnuća za Dostojevskoga ideje su koje se javljaju u društvu njegove epohe. Furijerizam, socijalizam, ideja povratka iskonskomu pravoslavlju i mnoge druge čuju se negdje u pozadini zbivanja, stupaju u prvi plan kroz usta likova, žive i razvijaju se u svijetu djela. Dostojevski je imao dobro uho, snagu promišljanja i nenadmašiv dar da misli koje načuje pretoči u ideje vodilje koje određuju živote njegovih junaka.

Konačno, njegov život svjedoči o razvitku vlastita svjetonazora od utopijskoga socijalista do zagovornika pravoslavlja. Vlastite ideje svjedočene vlastitim životom zajedno s ostalima žive u velikome dijalogu njegova djela.

Taj nerazmrsiv splet biografije, glasova epohe i zanosa vlastite misli ostvaruje se u svakome njegovu djelu oplemenjen životom književne priče i življen životom Dostojevskijevih junaka.

O romanu Braća Karamazovi

Roman Braća Karamazovi posljednji je roman Dostojevskoga, a prema mnogima i ponajbolji. Dva mjeseca pošto završava s pisanjem toga maestralnoga romana, pisac umire ostavivši djelo, kako naknadno saznajemo, nedovršeno (posljednje je stranice poslao uredništvu Ruskoga vjesnika 8. studenoga 1880., a preminuo je 28. siječnja 1881.).

Naime, prema svjedočenju njegove supruge Ane Grigorjevne, Dostojevski je namjeravao napisati nastavak romana. Od posljednjih stranica prvoga romana trebalo je proći dvadeset godina, a radnja bi se zbivala u osamdesetim godinama devetnaestoga stoljeća.

Aljoša Karamazov bio bi zreo čovjek koji je proživio dramu odnosa s Lizom Hohlakovom, a Mitja bi se vratio s robije. Prema svjedočenju A. S. Suvorina, Aljoša je trebao postati revolucionar koji bi počinio politički zločin.

Oceubojstvo

Radnja romana Braća Karamazovi ispletena je oko motiva oceubojstva. Osnovnu je temu romana Dostojevski pronašao u zbilji: priča o nevinu sinu osuđenome za oceubojstvo koje je počinio drugi sin, priča je nesretnika kojega je Dostojevski susreo robujući u omskome zatvoru.

Zavirimo li u biografiju Fjodora Mihajloviča, otkrit ćemo da je taj motiv duboko usađen u njegovo srce i savjest. Naime, njegov otac Mihail Andrejevič ubijen je 1839. godine kad je mladomu Dostojevskomu bilo 18 godina. Nikad potvrđene glasine govorile su da ga je ubio jedan od kmetova s njegova imanja, a činjenica da je okrutan otac mučio svoju obitelj, navodi mnoge na pretpostavku kako je mladi Fjodor Mihajlovič potajno priželjkivao očevu smrt te da je osjećaj krivnje nakon očeve smrti uzrok kasnijih piščevih epileptičnih napada.

U romanu se doista i javlja problem moralne odgovornosti lika Ivana Karamazova za oceubojstvo koje je u njegovu slučaju želja, a ne čin (ubojstvo je počinio Smerdjakov, sluga i nezakoniti sin ubijenoga Fjodora Pavloviča). Znakovita je i činjenica da pravi ubojica pati od epilepsije, bolesti koja je mučila Dostojevskoga.

Pravoslavlje

Pisanje romana Dostojevski započinje ubrzo nakon povratka iz manastira Optine kamo je putovao s mladim filozofom Vladimirom Solovjovim koji je na njega utjecao svojim idejama o historijskoj misiji ruskoga pravoslavlja.

U manastiru je Dostojevski dva puta razgovarao nasamo sa «starcem» Amvrosijem koji mu je kasnije u pisanju romana poslužio kao prototip za lik starca Zosime. Posljednjim riječima starca Zosime, riječima što ih on izgovara na samrtničkoj poselji, pisac je namjeravao pobiti bogohulje i anarhizam koji su se, po njegovu mišljenju, širili među ruskom mladeži. Prema kasnijim riječima Solovjeva, Crkva je kao pozitivni društveni ideal trebala biti središnja ideja novoga romana.

Patnja djece

Dostojevski se u romanu bavi problemima teodiceje, i to govoreći kroz usta Ivana Karamazova kojega vodi kroz ateizam i sumnju u vlastite ideje do psihičke bolesti. U razgovoru s bratom Aljošom, kaluđerom i učenikom starca Zosime, Ivan govori o apsurdnosti božanske buduće harmonije do koje će na svršetku svijeta doći, a koja počiva na patnjama ljudi. Zanimljivo je da istu ideju Dostojevski iznosi i u svojemu glasovitom govoru povodom otkrivanja spomenika Puškinu. Problematizirajući problem patnje u svijetu, posebno se bavi besmislenošću patnje nevine djece koja nisu stigla zgriješiti. U riječima majke koja tuguje za trogodišnjim sinom Aleksejem, upućenih starcu Zosimi, čujemo bol Fjodora Mihajloviča, bol za izgubljenim trogodišnjim sinom Aljošom (koji je umro 1875. godine). U riječima lika koji nosi njegovo ime, Aljoša (Karamazov), izrečenim nakon sprovoda dječaka Iljuške, osluškujemo duboku tugu i nadu oca: «Sigurno ćemo ustati, sigurno ugledati jedan drugog i veselo, radosno ispričati jedan drugome sve što je bilo.» (BK: 494). Problem je besmisla dječje patnje, čini se, snažno podcrtan činjenicom da je tek dvoje od četvero djece Fjodora Mihajloviča - preživjelo.

Filozofske ideje

U romanu Braća Karamazovi kriminalistička fabula, razvijena oko motiva ubojstva Fjodora Pavloviča, poslužila je kao tkanje u koji je Dostojevski utkao sjajne niti filozofskih ideja. One, zajedno s pričom o ubojstvu, čine nerazdjeljivu cjelinu. Ideje Fjodora Mihajloviča, koje je za života odbacio i koje su mu ležale u srcu dok je pisao roman, kao i misli koje je mogao osluhnuti u ruskoj društvenoj zbilji, izražene su kroz cjelinu romana te su u neraskidivoj vezi sa životima likova i njihovim duševnim dvojbama. Možemo se složiti da «Razum kod Dostojevskog ima snagu i toplinu emocija».

[1] Sigmund Freud, utemeljitelj psihoanalize, ustvrdio je kako je roman Braća Karamazovi najveličanstveniji roman ikad napisan.

Alica Mladić

http://dostojevski.novena2.ims.hr/Main.aspx?sel=7&mID=155