Robert Kiyosaki u odličnoj knjizi 'Rich Dad, Poor Dad' ('Bogati otac, siromašni otac') prepoznaje jednu značajnu činjenicu: cijeli naš školski i društveni sustav odgaja nas i obrazuje da se pripremimo za traženje zaposlenja kod drugih, a ne za poduzetništvo i stvaranje posla.

Primijetite da Kiyosaki govori o američkom društvu; što li tek reći o našemu, koje je tek izašlo iz socijalizma?

Novac je još jedno od najčešćih područja u kojima se mnogi ljudi nadaju da će dobiti mnogo bez da ulože trud i daju nešto zauzvrat: pogotovo u našoj zemlji gdje smo naučeni ne vjerovati u svoje sposobnosti i u mogućnost uspjeha, u zadnje vrijeme mnogi se okreću ezoteričnim tehnikama kao pokušaju da stvore novac 'iz vedra neba'.

Premda je pozitivan stav važan, on sam po sebi ne može zamijeniti uključivanje u stvarni život, razvoj kreativnosti, učenje stvaranja vrijednosti u materijalnom svijetu, samousavrša­vanje... kao ni doprinos životima drugih ljudi u zamjenu za ono što primamo.

Na sreću, i kod nas sve je više ljudi koji shvaćaju da je ne samo neučinkovito, nego nije ni mudro, osloniti se na druge da im stvore posao i prihode, često u zamjenu za emocionalno nepodržavajuću atmosferu i materijalne uvjete koji jedva omogućuju preživljavanje.

Sve je više pojedinaca koji razvijaju i koriste svoju kreativnost i stvaraju jedinstvene i prepoznatljive proizvode. Vjerujem da polako, korak po korak, počinjemo kao društvo prelaziti iz orijentiranosti na preživljavanje i sigurnost u svijest slobode i kreativnosti – svijet ljudi koji sami sebi stvaraju zanimanja umjesto da odabiru između već postojećih.

Nitko tko je u povijesti stvorio nešto uistinu vrijedno, nije to učinio preko noći. Biografije iznimnih ljudi govore o posvećenosti, ustrajnosti, predanom traženju novih znanja i rješenja, često i o izazovnim uvjetima života i rizičnim odlukama.

U (relativno rijetkim) slučajevima ljudi koji su postigli uspjeh bez naročitog truda, u pravilu su prisutni i mnogi emocionalni i socijalni problemi i nezrelo ponašanje. To možemo vidjeti kod svjetskih estradnih zvijezda, ali i mnoge djece bogatih roditelja.

Trud i napor nisu vrijedni sami po sebi, kao kod ideje da ćemo zaslužiti sreću ako dovoljno patimo; ono što je važno je proces razvoja osobe kroz prikupljanje znanja, stjecanje vještina, razvoj kreativnosti, rješavanje problema, suočavanje s rizicima i ustrajnost.

Da bi se određenim područjem života u potpunosti ovladalo, potreban je dugoročan razvoj kroz brojna iskustva i iskušenja, mnoge različite situacije, pa i ponavljanje istih i sličnih situacija iz različitih aspekata, dok životne lekcije nisu u potpunosti savladane.

To vrijedi kako za područje financijskog obilja, tako i za partnerstvo, roditeljstvo, prijateljstvo, duhovnost... U svim tim područjima svi volimo maštati o brzom rješenju problema i 'živjeli su sretno do kraja života'... ali to nije realistično.

Osim toga, ne bi bilo niti zanimljivo. Izazovi, osjećaji i užitak u svakodnevnim sitnim uvidima i otkrićima, ono su što potiče životnu strast. Kao i zadovoljstvo kad se osvrnemo unatrag i shvatimo koliko smo postigli. Možda je upravo to ono što oni koji su se obogatili bez truda podsvjesno osjećaju da im nedostaje – kao i istinski osjećaj vlastite vrijednosti izgrađen kroz suočavanje s izazovima i suosjećanje s drugima, umjesto kroz površna izvanjska mjerila.

Nitko ne može biti istinski kreativan i željan znanja u određenom području, ako ga to istinski ne privlači, ako nije orijentiran na proces, nego samo na konačni cilj.

Teško ćete postići uspjeh ako radite nešto u čemu ne uživate, što možete raditi samo 's pola srca'. U današnjem svijetu velikih mogućnosti i velike konkurencije, da biste ostvarili istinski, a ne samo kratkotrajan uspjeh, ako ikakav, morate biti istinski kvalitetni u svom poslu.

Kvaliteta dolazi spontano, čak gotovo neprimjetno, ako uživate istražujući i razmišljajući o području u kojem radite; ako vam je istinski važno da steknete što više znanja, ako vas rješenja određenih problema zaokupljaju jer ih smatrate životno važnima, a ne samo radi popratnih financijskih rezultata. Posao tada zapravo nije posao, nego način života, jedna od središnjih tema vaših misli tokom svakog dana; možda ćete ustajati iz kreveta usred noći da biste zapisivali ideje koje vam dolaze u um dok ležite opušteni. Dok god su vaš interes i znanje o određenom poslu prosječni, takav će biti i vaš uspjeh.

Jedan od ključnih i  najčešćih uzroka problema vezanih uz novac je ako druge ljude ili društvo smatramo ili emocionalno doživljavamo izvorom novca umjesto sebe i svemir.

Slično kao i kad se radi o ljubavi, to vodi osjećaju ovisnosti, posesivnosti, neprimjerenim očekivanjima, suptilnim igrama ili jednako tako nezdravim pokušajima drastičnog odricanja.

Ako druge ljude doživljavamo odgovornima za svoje financijsko stanje, bit ćemo ih spremniji zakidati, pa i varati, pod različitim izlikama.

Neke prevare, kao što je švercanje u tramvaju i 'piratsko kopiranje', već su odavno dio 'opće kulture', a svatko za njih ima svoja opravdanja, koja obično uključuju očekivanje da se uzme u obzir financijska situacija osobe, odnosno odricanje od vlastite odgovornosti.

Ako se osjećamo ovisni o drugima kao o izvoru novca, spremno ćemo se žaliti na bilo kakvo traženje od strane drugih, dok ćemo vlastita potraživanja smatrati itekako opravdanima. Očekivat ćemo da drugi budu svjesni truda i troškova koje smo uložili u svoj proizvod, dok ćemo ignorirati i zanemarivati rad i potrebe drugih.

Osjećaj da smo financijski ovisni o drugima uključuje često ideju da su i drugi ovisni o nama – s posljedičnom krivnjom i osjećajem da oduzimamo drugima ako tražimo naknadu za svoj rad – na sličan način kao što u tom slučaju i sami doživljavamo da nam se nešto oduzima u trenucima kad mi moramo nešto platiti. Tada, umjesto da novac bude sustav radosne razmjene, počinje se doživljavati kao izvor frustracija i nezrelog ponašanja.

Kao i kod većine naših stavova, pogleda na svijet i problema, odnos prema novcu oblikuje se već u najranijim godinama života. Svakome od nas polazište je osjećaj ovisnosti o roditeljima, koji se pojačava ili modificira ovisno o stavovima i ponašanju roditelja vezanom uz novac.

Prirodno je da djeca traže mnogo. Žele sve vidjeti, isprobati, uživati u svemu što ih privuče, odricanje im ne pada na pamet – i to je zdrav ljudski pristup materijalnom.

Velik dio marketinga na radiju ili televiziji usmjeren je upravo na djecu, sa znanjem da su njihove želje snažne, podložne utjecaju i manje racionalno kontrolirane.

Mnogo ovisi o tome na koji će način roditelj pristupiti takvim zahtjevima i na koji će način djetetu objasniti filozofiju novca. Roditelji koji izvor obilja vide u nekome ili nečemu izvan sebe, prenijet će taj stav i na djecu, i to u pravilu kroz izazivanje krivnje i okrivlja­vanje djeteta zbog njegovih želja i zahtjeva; često pritom uključujući i ideju da je novac sam po sebi nešto loše.

Filozofija okrivljavanja novca kao nečeg lošeg uzrok je upravo onakve situacije kakvu – na riječima – pokušava spriječiti: licemjerje, prešutna očekivanja, izbjegavanja i manipulacije (jer se mnogi ljudi ne usuđuju javno i mirno reći svoju cijenu), te okolnosti u kojima je normalno da nogometaši i glumci zarađuju milijune, a učitelji preživljavaju.

Uvjerenje da nema dovoljno i da je potrebno mučno i mnogo raditi da bi se išta zaradilo vodi težnji gomilanju i (kod ljudi s manje moralnih skrupula) iskorištavanju drugih, kako bi se nakupilo što više i što prije.

Prema novcu imamo sličan odnos kao što smo u prošlosti imali prema seksualnosti: okrivljavamo sredstvo, a ne uzrok, pokušavamo ugušiti prirodne želje, a kad to ne uspijevamo, opravdavamo se stvarajući dvostruke kriterije.

Kao što će i djeca moći biti spontano i prirodno samostalna, nesebična i sl. tek onda kad su njihove osnovne potrebe (u prvom redu emocionalne) zadovoljene, tako i većina odraslih ljudi može biti iskreno nesebična tek onda kad se izdigne iznad borbe za vlastito preživljavanje i zadovoljavanje najosnovnijih želja.

Tada nesebičnost ne dolazi iz stava 'trebam' i brige o vanjskom dojmu, nego spontano, iskreno i na emocionalnoj umjesto racionalnoj razini.

Vjerujem da je jedna od ključnih komponenti zdravog stava o obilju osjećaj da je materijalno obilje dio duhovnog, da nam je kao neograničenim duhovnim bićima potpuno normalno uživati u obilju, te da smo u svojoj moći da stvorimo obilje potpuno neovisni o bilo kakvim vanjskim okolnostima.

No čak i ako u ovo razmatranje ne uključimo duhovnu komponentu, svatko od nas je odgovoran za svoje odluke – u prvom redu za odluku hoće li čekati da mu drugi daju posao i odrede uvjete rada, ili će se odlučiti za poduzetnost, kreativnost i ulaganje rada, vremena i hrabrosti.

© Kosjenka Muk, 2006

www.centar-angel.hr