Danas iz nekog razloga baš ta latinska izreka uvukla mi se u glavu. Priroda mi je takva da se pitam i propitkujem.

Pustit ću tu misao da me vodi, neka mi danas bude Hua Tou. Ime je znak. Znak simbol, nešto što predstavlja nekog ili nešto. Skup glasova, vibracija,valova koje se prenose zrakom i označavaju mene, ako je moje ime u pitanju.

Opet to nisam ja, nego simbol koji svatko percipira na svoj način. Rimaljani su smatrali da ime nosi i karakeristike onoga koga označava.

Možda ima nešto u tome, premda ne shvaćam točno gdje i kako.Vjerojatno me taj simbol ograničava u raznim sferama. Taj moj simbol koji me predstavlja pred drugima, nekako mislim da nosim s razlogom, bez obzira da li sam ga sam odabrao ili mi je dan.

Kaže biblija “U početku bijaše riječ”, riječ je opet simbol, predstavlja misao, jednu misao iz koje je sve krenulo. Misao koja je digla valove i kreirala svemir.

U tom simbolu, u mom imenu je pohranjena misao, pohranjena je vibracija, pohranjen je val.

Dio kreacije kojim predstavljam sebe u ovom materijalom svijetu. Imenom me ne možeš upoznati,niti shvatiti jedino možeš stvoriti neku svoju sliku mene.

Kada taj val, simbol, ime stigne do tebe stvori se cijeli niz novih valova, cijeli niz misli i tek kada se valovi smire možeš vidjeti da   to nisam ja. Tek kada se misli povuku i valovi smire polako možeš doći do mene i vidjeti me. Jednako tako kada se moje misli smire mogu vidjeti da ime nisam ja, mogu vidjeti tebe i da tvoje ime nisi ti.