Ćirilicom su Dalmatinci, Istrijani i Hrvati pisali čak 4-5 stoljeća prije nego što su morali početi pisati latinicom zbog utjecaja naših zapadnih (ne)prijatelja na nas, tj. Romana i Germana. Ćirilicom se pisalo u nas na razmjerno širokom prostoru. Najstarija zasvjedočena ćirilička slova nalaze se na glagoljičkom tzv. Supetarskom ulomku (iz središta Istre) iz XII. St. U  Dalmaciji se uz glagoljicu, ćirilica se razvijala – kao glavno pismo – uz jaku konkurenciju s latiničkim pismom u priobalju. Sjeverno od rijeke Krke i njezina utoka u more, kod Skradina, prevladala je glagoljička pismenost, a južno po čitavoj Dalmaciji ćirilička.

Poljički statut na ćirilici iz 1444.god.

U Slavoniji su tek rijetki pronađeni  zapisi  obaju slavenskih pisama;  tradicionalna je literatura isticala kako je to prostor gdje je zbog ugarskog utjecaja najranije potisnuta  slavenska pismenost, ali ima indikacija da se i ondje pisalo glagoljicom nešto duže.  Ali od sredine XIV. st. Do XIX. st. latinica će potisnuti ćirilicu na svim područjima gdje se njome mnogo pisalo: u Bosni, Hercegovini, Poljicama i zaleđu Splita, dalmatinskim otocima (ponajviše Braču), u Dubrovniku i njegovoj okolici.

Nauk Krstjanski fra Matije Divkovića na ćirilici iz 1611.god.

Ćirilicu imamo i na Humačkoj ploči, kamenom spomeniku iz Hercegovine napisanom vjerojatno u XII. st., među ćiriličkim slovima lako se da prepoznati i nekoliko glagoljičkih slova. Na otoku Braču napisana je znamenita Povaljska listina (1250), a u Poljicama veliki Poljički statut (1444). 

U Dubrovniku je sve do u XVI. st. djelovala slavenska kancelarija, gdje su se dokumenti pisani ilirskim tj.južnoslavenskim jezikom pisali – ćirilicom. Latinički tekstovi će ondje prevladati tek s renesansom i humanizmom. U Bosni i Hercegovini pak franjevci pišu ćirilicom gotovo do XIX. st.. Prva je ćirilička knjiga dubrovačke provenijencije (Oficij s molitvama Bogorodici), a otisnuta je u Veneciji 1512. Dok se glagoljica uspjela održati Istri, Kvarneru, zadarskom kraju i Lici, čak se podosta koristilo, sve do kraja XIX. st.

Zbog austrougarske hegemonije i otvaranju našeg naroda prema zapadu, latinica postaje glavno pismo , kao što to u svijetu jest vremena od Rimskog carstva. Većina ne zna, nažalost niti povijesničari to ne žele priznati da su latinica i izmišljeni i mrtvi latinski jezik služili rimljanima samo za razumjevanje između njih, njihovih pokrajina i država, tako da nekakva teorija da je postojao latinski jezik i da su Iliri bili Romani, nije utemeljena, Rimu je to bilo potrebno zbog puno naroda koji se ne razumiju. Iliri su bili Slaveni koji su govorili jezikom kojim mi danas govorimo, ali nisu ništa zapisivali jer im je to bilo primitivno, smatrali su da treba pamtiti, da oni koji uče i ne pouzdajući se u pismo, ne bi manje vježbali pamćenje.  U Ilira i Druida se smatralo da se obično događa da se pod zaštitom pisma zanemaruje učenje i pamćenje. Dok se slavensko. tj rimsko plemstvo u Iliriji koje je bilo pod Rimom služilo latinskim pismom u svim zapisima, natpisima i nadgrobnima pločama, latinsko pismo je služilo rimljanima za obilježavanje, odnosno zapišavanje osvojenog  prostora.  Međutim slavensko-rimsko plemstvo je između sebe i sa svojim narodom govorilo našim južnoslavenskim jezikom, morate biti naivni i glupi misleći da su iliri pričali latinskim ili nekakvim romanskim jezikom.  

Ćirilica je naše prvo pismo, od neolita, Vinčansko pismo pronađeno kraj Beograda ima čak 22 slova današnje ćirilice, to bi nam nešto tribalo govoriti i značiti. Ćirililično pismo je naš slavenski iskon, naš drevni kod, odbacimo li naše ćirilično pismo, odbacujemo sebe i svoje pretke, takav čovjek je mrtav i prazan kao latinski jezik i pismo, sa takvim ljudima je najlakše upravljati...

Dakle, ne dajmo ćirilicu, vratimo se svome iskonu!