Neke nam se situacije dogode samo jednom, nenadano, iz ničeg rođene, ne prepoznajemo ih kao bitne, ali se kasnije ispostavi da su bitan kotačić u mozaiku života i da su tu baš morale biti..iako se čine čudne ili nemoguće..ali, nakon nekog vremena, pa možda čak i nakon mnogo godina kasnije, shvatimo da je to naša staza kojom smo morali poći iz nekog razloga.
Naravno, da nisam tijekom godina, koje su prolazile kao rijeka što teče i dubi korito kojim prolazi, ostavljajući trag, razmišljala previše o tome, jer, naravno, kako bi za to imala vremena?!, no, nakon svega, svih tišina kroz koje čovjek prođe, a koje ti donose neki opet novi metež u glavi i sve vrte ponovno od iskona od kad postojimo, poslože se obale života, eto tako, baš onako drugačije no što smo zamišljali..i tko zna, što me još čeka..

trajana