»NIKAD MI SE NIJE OSMJEHNULO

NIJEDNO DIJETE«

 

10. srpnja

 

U ovo vrijeme praznika dobio sam jedno ogorčeno,

ali iskreno pismo od jedne hendikepirane osobe.

Pismo sili na razmišljanje, čak i na rizik da radost

ljetovanja bude pomućena. U pismu piše:

» Z n am odgovore na svoju sudbinu:

'Prihvatiti, pomiriti se s time, trpjeti za druge.'

Sve je to besmisao, u vatu zapakirana laž.

Ja sam odrastao sa samilošću, a ne s ljubavlju:

'Oh, siromah! Baš je to strašno! A još tako malen!'

Ali taj mali je odrastao, i svakoga dana vode ga kao ovcu

na klanje, uvijek drugamo. I uvijek ukočeno piljenje i

buljenje! Možete li sebi zamisliti dijete koje se nikada

ni s kim nije moglo igrati? Sada sam navršio četrdesetu,

a nikada nisam našao partnericu.

Ja i jesam nemoguć: zavidan, nepovjerljiv, razdražljiv,

neprobavljiv. Kakvi biste vi bili na mojem mjestu?

Da me je nekad netko htio čuti, iskalio bih mu

sav svoj bijes, prije svega na mlade djevojke.

Čime su zaslužile svoje lijepo lice i svoje besprijekorno

tijelo? Mrzim malu djecu. Znadete li da mi se

još nikad nije osmjehnulo ni jedno dijete?«

Strašno svjedočanstvo! Ono nas sili da razmislimo

i da budemo jako zahvalni.

Jer zdravlje nije nikakvo pravo, nego dar.

I traži od nas da imamo jako široko, toplo srce

za sve koji toliko i tako nezasluženo trpe.

 

PHIL BOSMANS