Vrijeme tko zna sa čime veze ima ali zasigurno veze nema sa satovima pa bili oni i atomski a i molekularni. Ono je jednostavno funkcija zbivanja događaja. Tada ga ima a odmah zatim ga nema. Između nečeg što se istovremeno ne desi postoji nekakav interval koji se, recimo to tako, može izmjeriti. Sve što vrijeme mjeri ima pretpostavljenu, ali samo pretpostavljenu točku koja je jedno veliko navodno sada... i ništa više od toga.

Onda slijedi pretpostavka da svo ostalo vrijeme, ono bi moglo biti prije kao i poslije. Nekada davno, čitao sam, ljudi su pojam vremena shvaćali kao jedno veliko, beskonačno polje koje nam je dano u jednom jedinom komadu a ne komad po komad. Postoji koncept težine i mase, lov na vrijeme je otvoren.

Prošlost je negdje tamo u sjećanju, budućnost je nejasna i ostaje nam sada, a sada, tko to zna što vidimo... gledamo li u sate, nekako i ide... No, zagledamo li se u sekunde, sve je teže odrediti što je to sada. Tko to sa sigurnošću vidi sadašnjost? Da li onaj iz vlaka, onaj iz aviona, onaj iz rupe ili... Tko je taj? Tko je ograničeniji a tko neograničeniji u svojem viđenju trenutka? Postoji ideja o titrajućoj sadašnjosti. Stara hindu teorija koja je sve više u upotrebi u suvremenoj fizici.

Kretanja koja ovog trenutka vidimo, viđena su kao kretanja koja imaju smjer. Sve drugo, ono u daljini svemira... Koji smjer i koje vrijeme to ima? Postoji i teorija, ona evolucijska... više predodžba no teorija o vremenu kao pravcu. Na osnovu toga u knjigama gledamo neki razvojni put od majmuna do čovjeka. Postoji još mnogo linearnih obrazaca, sve lijepo složeno i sređeno. Tko je lud da povjeruje?

Vrijeme... Neka dimenzija koja se ne vidi i koju je teško shvatiti. Ispada da je sada uvijek prošlost, a ovdje, to je uvijek tamo negdje. I daj ti sada odredi što je prošlost a što sadašnjost a što budućnost. Ipak, život se bori sa vremenom. Život može zaustaviti vrijeme. Mehanizmom za zaustavljanje vremena. Život za sve ima mehanizam.

Ako bi na isti način mogao zaustaviti prostor, možda bi stvari bile jasnije. Prostor je svugdje i to cijeli prostor u istom jednom jedinom trenutku. Ako je tako sa prostorom, tako je i sa vremenom. Vrijeme je svugdje i to na način da je svugdje sada i odmah i tu. Zaustavimo li mehanizmom vrijeme... u nekom njegovom djeliću, ta će se promjena odraziti na vrijeme svugdje. Zaustavim li vrijeme sada, ovdje kod mene, svjetlosni val vremena će stići do vas. Kad-tad.

Jedino što može taj susret spriječiti je da vas u međuvremenu nagrize zub vremena. Tako ispada da vrijeme kojeg nema djeluje na materiju. Svaki čovjek koji umre, on odnosi sa sobom vrijeme, svoje vrijeme i ja jesam umanjen za to vrijeme. Oni što se rađaju, oni vrijeme donose. Mogu li to tako gledati? Mogu. To radim unutar svog vremena i naravno da mogu...