Postoji tisuću načina da duhovnost postane pravo zlostavljanje.

Duhovna uvjerenja mogu se upotrijebiti za opravdanje zlostavljanja, njegovo prikrivanje ili, jednostavno – za zlostavljanje.

Prvo što treba shvatiti je da nas većina danas ne razlikuje reakcije od radnji i postupaka koje su potaknute reakcijom. Sve je bačeno u istu kategoriju.

Na primjer, kada pročitate ružan komentar objavljen na svojim društvenim mrežama, vi ćete možda odmah reagirati s osjećajima povrijeđenosti, srama ili ljutnje, pocrveniti ćete i osjetiti jaki poriv da vratite istom mjerom nazad.

Ovo je REAKCIJA.

Ako iz tog poriva vratite ružni komentar – to je radnja koja je inspirirana reakcijom.

Potrebno je napraviti razliku između Reakcija i Postupaka Inspiriranih Reakcijama. Ne trebamo biti genij da uočimo kako nesvjesno reagiranje uzrokuje mnogo problema. Na primjer, ako žena vara muža, njezin suprug postaje ljubomoran i nesvjestan svoje nemoći i bijesa do te mjere da njegova reakcija prerasta u ubojstvo supruge. Iz ovog primjera lako je vidjeti da reakcija može dovesti do velikih opasnosti. Ako smo u prošlosti bili povrijeđeni nečijom reakcijom, vjerojatno smo reagiranje u potpunosti učinili neprijateljem i na njega gledamo kao nešto jako loše.

Tradicionalni duhovni gurui projiciraju ulogu u kojoj su pojedinci ili potpuno bez reakcije ili su potpuno svladali svoje reakcije. Oni postavljaju standard ne samo onoga što se očekuje od bilo kojeg učitelja ili učitelja, nego i standard Savršenog Čovjeka. Stoga, mi pokušavamo nereagirati i vjerujemo da moramo ostati takvi kako bi bili voljeni. Vjerujemo da smo, u tom stanju nereagiranja, uvijek otvoreni, bezuvjetno voljeni i u savršenoj kontroli. Konačni ishod vjerovanja u ovakve ideje i religije je da Nereagiranje postaje ono što OČEKUJEMO od sebe i drugih. Ali što ako vam kažem da NE MOŽETE kontrolirati svoje primarne unutarnje reakcije? Osjećaji ne postoje u vakuumu. Oni uvijek nastaju zbog nečeg drugog. Osjećaji su uvijek o nečemu ili prema nečemu. Kad ste došli na ovaj svijet, u svojoj osnovi, vi ste živjeli isključivo kroz percepciju osjetila. Vi na ovaj svijet dolazite već kodirani – refleksima – koji su reakcije.

Primjer takvog refleksa je da ako dijete držite na leđima, a ruke su mu labave; ono će reagirati spremno na pad. To se zove moro refleks. Dijete ne mora kognitivno razmišljati o tome kako je napušteno, da bi u svom tijelu osjetilo strah od odvajanja od majke i počelo plakati kako bi dozvalo majku, kao svoju reakciju na to odvajanje.

Ono što ovdje vidimo je uzrok i posljedica. Možete li zamisliti da očekujete da pas ne reagira na udarce? Možete li zamisliti da nekoga gurate štapom i da se taj ne pomakne? Možete li zamisliti očekivanje da kad tele izgubi majku na polju, ne plače i ne doziva je?

Osim ako niste razdijeljeni ili odvojeni, vi ćete imati reakciju na svijet oko vas.

To se zove – BITI ŽIV.

Naše reakcije su proporcionalne našim prethodnim životnim iskustvima. Stvarno je teško neprokomentirati kako je netko pretjerano reagirao na nešto – jer nije reagirao kako bismo mi reagirali. No, čak i tada će, netko tko je bio u ratu i živio sa učestalim zvukovima eksplozija oko sebe, na vatromet reagirati drugačije od nekog tko je bio na sigurnom cijelog svog života i u svom živčanom sustavu nema usađene povezanosti sa eksplozijama i sa smrću.

Pretjerano reagiranje NE POSTOJI.

Najveće obilježje kućnog zlostavljanja unutar obitelji je kada jedan od ( narcisoidnog ) roditelja povrijedi člana porodice, a kada ta osoba reagira na nanesenu povredu, njezinu reakciju se odmah naziva problemom ( umjesto da se to što je bilo učinjeno i uzrokovalo tu reakciju, vidi kao problem ).

Stvarnost je da u našem svemiru postoji uzrok i posljedica.

Neizbježno je da će vam nos početi krvariti ako vas netko snažno udari po njemu. Neizbježno je da odstuknete kada vas netko napadne i da osjetite kako vaše tijelo oslobađa adrenalin.

Zamislite na trenutak kako vas netko udara u nos, a onda, kad vam nos počinje krvariti, osoba koja vas je udarila se ponaša kao da nešto ozbiljno nije u redu sa vama zbog toga sto je vaš nos počeo krvariti. Možda vam ta osoba kaže: “Imate zaista slabe kapilare u nosu, trebali biste otići na pregled”.

Ovo možda izgleda kao ekstremni primjer ili pretjerivanje, ali, vjerujte mi, nije. U duhovnim zajednicama upravo ovo činimo sami sebi i drugima – cijelo vrijeme. Ne možemo priznati sramotu za naš potupak koji je izazvao negativnu reakciju, pa automatski prozivamo krivom osobu zbog njene negativne reakcije, i još više, zbog njenih postupaka proizašlim iz negativne reakcije. To se naziva shame deflection – devijacija ili izvijanje sramote.

Ako ljudi odbiju osjećati ili priznati sramotu, onda ne mogu preuzeti nikakvu odgovornost. Ovo vrijedi ako je netko neprestano u ulozi žrtve kako bi pobjegao od odgovornosti ili ako netko povređuje druge a ne želi prihvatiti tu činjenicu pa za svoje reakcije krivi žrtve.

Mi od sebe i drugih očekujemo da nemamo reakciju kada nas netko izda ( ‘to je samo dio nas koji nas izdaje pa ako se usredotočimo na to, nećemo se naljutiti’ ). Od sebe i drugih očekujemo da nemamo reakciju kada nam se aktiviraju strašna i jezovita sjećanja iz prošlosti ( ‘to je prošlost, to nije sada – ako smo u sadašnjosti, mi nećemo osjećati te osjećaje’ ). Od sebe i drugih očekujemo da nemamo reakciju kada nam netko kaže nesto povređujuće ( ‘pokušajte ih vidjeti sa sućuti – da sami ne pate, oni to ne bi radili’ ). Od sebe i drugih očekujemo da nemamo reakciju kad izgubimo svoje voljene ( ‘smrt ne postoji – pa ako osjećate gubitak, zaglavljeni ste u iluziji’ ). Prepoznajete li ove duhovne šablone? Mogla bih napraviti kilometarski popis o duhovnim uvjerenjima koja se koriste za suzbijanje reakcija i za prozivanje reakcija ‘pogrešnima’. Ta takozvana duhovna uvjerenja služe da vas posrame ako imate reakciju.

Drugim riječima – ako reagirate, vi padate ispod nivoa ljudskog savršenstva i sa vama nešto nije u redu. Koliko puta ste u društvenim krugovima čuli: “Kako ljudi postupaju sa vama je njihova karma a kako vi na to reagirate je vaša karma”? Ili ” Nije što se dogodilo vec Kako reagirate na to što se dogodilo”? Ili “Kako emocionalno reagirate je vaša odgovornost”? Kao što sam spomenula, i idiotu je jasno da, ako reagiramo nesvjesno i poduzimamo radnje inspirirane tim nesvjesnim reakcijama, to može izazvati mnogo problema za nas i druge. Ali, SVIJESTI radi, pogledajte potencijalnu opasnost u ovakvim učenjima. Ova učenja možemo koristiti za absolutno izbjegavanje saznavanja i priznavanja utjecaja koji imamo jedni na druge. To može dovesti do zapanjujuće bolnog svijeta … Svijeta u kojem, kao da već nije dovoljno loše što smo učinili nešto što je imalo negativan utjecaj na druge i tako ih povrijedili, nego ih mi još i optužujemo da sa njima nešto nije u redu jer se osjećaju loše i povrijeđeno ili negativno reagiraju na taj nas postupak. Tim uvjerenjima potpuno izbjegavamo svako ozbiljno sagledavanje svega onog što radimo jedni drugima a što bi trebali promijeniti. Isto tako, ta uvjerenja možemo upotrijebiti za dodatak srama našoj boli, što dovodi do još većeg reagiranja. Osim očite vanjske okrutnosti kojoj bi ovakva uvjerenja i očekivanja otvorile vrata, isto tako, ovo može dovesti i do samokažnjavajućeg srama. Ako živimo s uvjerenjem da ne bismo trebali imati negativnu emocionalnu reakciju na bilo što ili ako svaki puta kada imamo negativnu reakciju na nešto, mi vjerujemo da smo loši i da nešto zbog toga sa nama nije u redu. Ili da se nešto unutar nas treba popraviti kada god imamo takvu reakciju.

Angelica Horvatic

Stoga, umjesto uvida u naše potpuno važeće reakcije, mi ćemo ih automatski nesvjesno poništiti. Uvjerenje da sa nama nešto nije u redu, da je loše i da se treba popraviti, kliznuti će preko vrha naše prvotne reakcije sa tisuću kilograma više boli. Sram će u suštini potisnuti našu reakciju, ali pritisak tog srama uzrokuje toliko boli da ćemo ili eksplodirati ili se slomiti. I to je upravo onaj mukotrpan proces koji se često ponavlja unutar nas, kada u krizi, emocionalno odreagiramo ili se emocionalno slomimo. Ovakva uvjerenja mogu dovesti samo do još većeg reagiranja. Ako je ovo kronični obrazac u vašem životu, to je siguran dokaz da odrasli u vašem djetinjstvu nisu mogli priznati da su upravo oni izazvali negativnu reakciju u vama, pa ako ste ikada imali negativne reakcije na bilo što, te osobe nisu za to preuzele nikakvu odgovornost, nego su umjesto toga odlučile da ste vi taj koji ima problem sa negativnim reakcijama u situacijama gdje ne bi trebalo biti negativne reakcije. A ako netko od vas ima bulimiju, reze se, ili ima dijagnosticiran granični poremećaj ličnosti, za to isto možete zahvaliti ovom obrascu. Znam da će mnogi od vas koji ovo čitate, osjećati da ako prihvatite reakciju kao normalnu onda je to isto kao da odobravate reaktivno nasilje. Ako prihvatimo reakcije, mi odobravamo osvetu, vrištanje, nasilje i ubojstvo i tako ćemo prizvati jos više toga. Ono što ću vam ogovoriti jeste da trebamo odvojiti pojam reakcije od radnje koju reakcija nadahnjuje i trebamo prestati sa osudom reakcije.

Umjesto toga trebamo prihvatiti da ćemo uvijek imati početnu reakciju i da će se ona često desiti na razini koja je daleko primitivnija / instinktivnija od naše kognitivne razine procesiranja. I da na toj razini NEMA pretjerane reakcije. Pa moramo početi brinuti o našim reakcijama kao da za njih postoje pravi razlozi… Prava reakcija koju je izazvao ili aktivirao netko drugi. To je naša prava odgovornost. Suočite se sa njom kao da je važeća, jer ona to jeste. Ako potonemo u žrtve, mi izbjegavamo preuzeti odgovornost za brigu o našoj boli, što ne samo da može dovesti do pronalaženja načina za iscijeljenje i boljih osjećaja, nego isto tako može koristiti za traženje promjena u ponašanju ostalih prema nama. Ako potonemo u suprotno, a to je sramota zbog reakcije na povredu, također ne preuzimamo odgovornost za brigu o našoj veoma stvarnoj reakciji. Potrebno je usvojiti mentalitet da je svaka reakcija koju imamo validna jer uvijek dolazi sa stvarnog mjesta. Mi samo moramo shvatiti koje je to mjesto.

Morati ćete prihvatiti da ćete, sve dok ste živi – reagirati. A tako i svi ostali. Ako vidimo početne reakcije kao valjane i stvarne i ne dodajemo im sramotu, onda možemo čuti što nam te reakcije govore o našoj istini u trenutku, i o našoj neriješenoj boli iz prošlosti, i o onom što nam treba u datom trenutku. Možemo ih koristiti za to postanemo svjesniji. Možemo im pristupiti kao što bismo pristupali stvarnim ranama. I na taj način, kao rezultat naših reakcija, isto tako, promijeniti će se naši postupci prema drugima. Ako je okidač krivac u situaciji u kojoj reagirate, vjerojatno nije krivnja druge osobe za vašu osjetljivost na tom području. Ali taj okidač i dalje postoji iz vrlo valjanog razloga. Osuđivati ih za okidač nije fer. Ali, isto tako, vaša očekivanja da nemate reakciju ili da si ponavljate kako je nešto bolesno ili pogrešno u vama zbog toga sto imate reakciju, ili da, zbog toga sto je to samo okidač, ne biste trebali imati reakciju u novoj situaciju – isto nije fer. Ako se pas koji je u prošlosti bio zlostavljan, skriva u svojoj kućici, unatoč dobrom životu i vlasnicima koji ga vole, ne bismo se na njega ljutili – jer za to nema nikakvog razloga. Pa zašto onda to činimo sebi i drugima? Imamo sklonost vjerovanju da ako samo promijenimo našu perspektivu, ili način na koji razmišljamo ili tumačimo stvari koje se događaju, ili ako smo samo dovoljno prosvijetljeni – mi ne bismo imali početne reakcije koje obično imamo. Možete li vidjeti kako nas to automatski dovodi u rat s reakcijama? Ne možemo se pobrinuti o nečemu o čemu smatramo da ne bi trebalo niti postojati. Već to potiskujemo od sebe – kako to onda možemo približiti sebi da bismo ga istražili, ispitali i brinuli se o istom? Kada imamo reakciju, moramo sa tom reakcijom postupati kao sa nečime što se mora duboko razumjeti jer je validno. Reakcija postoji iz pravih razloga. Ako bi na vašu nogu pala olovna cijev, vaša bi noga pukla i bol koju biste osjećali postojao bi iz vrlo stvarnog razloga. Tako je i sa našim emocijama. Potrebno je naći uzrok. Potrebno je naći to što je prouzročilo osjećaje u našim tijelima, radi čega se osjećamo emotivno i što je to što nas je natjeralo na razmisljanje. Potrebno je upitati se što je to što nam govori o tome što nam treba. Moramo ispuniti te potrebe a to uključuje komunikaciju svojih potreba sa ljudima oko nas. Radnja dolazi nakon reakcije. Napravili smo neprijatelja od reakcija jer zbunjujemo radnje nastale kao rezultat reakcije sa reakcijama. Taj lanac od reakcije do akcije možemo prekinuti. Ali moramo prestati očekivati od sebe da ćemo lanac prekinuti od vanjskog događaja do reakcije. To je uzaludno. Neka vam mijenjanje vaše perspektive, stava i tumačenja budu dio procesa čuvanja vaše reakcije. Ne način kojim sebe pokušavate uvjeriti da ne biste uopće trebali imati reakciju. Vaša reakcija je uvijek legitimna.

Ako želimo naučiti prekinuti lanac između reakcije i radnje koju nadahnjuje, igra koju moramo prestati igrati s drugim ljudima je igra u kojoj sa ljudima postupamo kao da njihova reakcija nije legitimna. Čak i ako ne koristimo riječi da to prenesemo, ako to pomislimo, oni će to osjetiti. Tisuću je puta veća vjerojatnost da će oni postupiti u skladu sa svojom reakciju koja će se eskalirati – zbog toga što im nismo dali priliku da se posvete reakciji koju su imali – ako je odmah osudimo kao nešto što se nije trebalo dogoditi. Potrebno da je koristimo bilo kakvu reakciju za podizanje naše svijesti. Ali budite svjesni rizika u vjerovanju po kojem je moguće da nemate reakciju. Čuvajte se rizika da se osjećate sramotno ili da ste posramljeni zbog toga što reagirate.

AUTOR: Teal Swan (Kipar na nebu, Sjene prije svitanja, Proces Kompletiranja )

https://tealswan.com/resources/articles/non-reactivity-a-doorway-for-spiritual-abuse-r268/

S engleskog jezika prevela i prilagodila Angelica Horvatic (www.angelicahorvatic.com)

Prenijeto sa portala ATMA