3. Placebo
Placebo je lažni, provjereno objektivno neucinkovit postupak, najcešce u obliku lijeka, koji se pacijentima daje u istom obliku kao i lijek koji se testira, s tim da pojedini bolesnik ne zna prima li pravi ili lažni lijek. Rabi se za davanje kontrolnoj skupini, kako pacijentovo uvjerenje da prima lijek ne bi ucinilo da se osjeca izlijecenim, cime bi testirani lijek dobio pridjevak koji ne zaslužuje, tj. proizveo bi ucinak koji ne proistjece iskljucivo iz njegova farmakološkog djelovanja nego i iz psihologije lijecenja. No, takvi lažni lijekovi ponekad, a napose u bolestima koje imaju izraženu psihološku sastavnicu, djeluju povoljno, moglo bi se reci - ljekovito. To nazivamo placebo-ucinak. Buduci da dio ukupnih ucinaka pravoga lijeka može proisteci iz njegova placebo-ucinka, o cistom farmakološkom ucinku lijeka zakljucuje se usporedbom ucinaka u skupini bolesnika lijecenih lijekom (pokusna skupina) i onih koji su dobili placebo (kontrolna skupina).
Valja navesti da se placebo-ucinak iznimno rijetko odnosi na objektivne pokazatelje bolesti, nego najcešce utjece na subjektivni osjecaj bolesnika. No, ni to nije uvijek zanemarivo, prvo stoga što je važno kako se bolesnik osjeca, a drugo stoga što velik broj bolesti sadržava i psihološke sastavnice koje pridonose ukupnoj slici bolesti, odnosno bolesnikovim patnjama.
S pravom ili ne, neki se ucinci paramedicinskih postupaka pripisuju placebo-ucinku. To znaci da bi se "cisti" - biološki i farmakološki ucinci paramedicinskih postupaka mogli objektivno procijeniti tek kad bi topogledne studije kontrolirale i placebo-ucinke. Naravno, one ne kontroliraju posve ni osnovne a kamo li placebo-ucinke, no receno je važno držati na umu, jer paramedicinske prijevare ionako ponajprije ciljaju na lakovjernost i psihološku nesigurnost bolesnika.
Netko bi mogao pomisliti da paramedicinske postupke možemo rabiti makar djelovali samo kao placebo, jer je dobro sve što je dobro za bolesnika. To je stajalište pogrješno iz više razloga: a) u praksi ne postoje stanja koja medicina ne bi mogla lijeciti objektivno ucinkovitim postupcima i lijekovima, a ne placebom, b) znanstvena medicina nikad ne lijeci placebo-ucinkom, jer je on preslab, teško se kontrolira i dozira i odnosi se samo na pojedine bolesnike i pojedina, razmjerno nevažna stanja, c) najprije bi trebalo dokazati placebo-ucinkovitost paramedicinskog postupka, d) ako ona postoji, moglo bi se upitati zašto ne bsmo, u tom smislu, upotrijebili nešto drugo, e) paramedicina i ne smjera pomoci bolesniku nego mu uzeti novac.
4. Proširenost paramedicine
Pristaše paramedicine cesto u prilog paramedicine navode njezinu veliku popularnost medu ljudima (bolesnicima) i cinjenicu da se ona u zapadnom svijetu dopušta, cak i u medicinskim krugovima, a donekle i od strane zakonodavaca. Sve se više nudi kao izborni predmet ili tecaj na medicinskim fakultetima.
To su uglavnom tocni navodi, ali ne i dokaz znanstvene utemeljenosti i medicinske opravdanosti paramedicine.
Iako se ne može razumski braniti, takva popularnost paramedicine može se psihološki razumjeti i u primjeru nerazvijenih i razvijenih zemalja. U nerazvijenim ona proistjece iz neznanja i nedostatnosti znanstvene medicine. U razvijenim zemljama zapadne civilizacije ona proistjece iz svojevrsnog liberalizma koji je zahvatio sve oblike života suvremenog covjeka. Na omiljenost paramedicine on utjece na dva nacina. Prvo, izravno ili neizravno, on progoni i istiskuje religiju pa covjek gubi orijentaciju o smislu života; sam život postaje sve bolji i ugodniji pa covjek ne voli pomisao da ce ga izgubiti ili da ce mu postati manje udoban. Gubitkom vjere u zagrobni život, ovozemaljski postaje još vrjedniji i još ga je teže izgubiti ili pokvariti. Buduci da znanstvena medicina ne daje nadu u rješenje tih problema, kao što je vec receno, covjek se okrece iracionalnom; bez religije ostaje mu samo nejasna mistika, znanstvena fantastika i - paramedicina. Drugo, veca je trpeljivost povisila kriterije pristojnosti (koja je podvrsta trpeljivosti) do razine da se više nitko ne usudi reci "ne". Ni obicne gluposti više se ne smiju nazvati svojim pravim ili barem blagim imenima, nego se podnose i medu onima kojima je jasno o cemu se radi.
C. Paramedicinski uspjesi
Nisu sve paramedicinske djelatnosti samo dobro organizirana laž na plodnome tlu duhovnog primitivizma. Paramedicinske djelatnosti kadšto imaju i nekog uspjeha. To nije dvojbeno, dvojbeni su mehanizmi i dometi koji se pripisuju tom uspjehu.
Uspjesi paramedicinskih disciplina potjecu iz dvaju izvora: objektivnog djelovanja, te placebo-ucinka i ucinka stresa, pri cemu dva posljednja možemo nazvati psihosomatskim ucincima.
O istinskome djelovanju vec smo govorili: ljekovite su neke trave i neki postupci -u nekim primjerima. Velicanjem tih uspjeha, takvim ucincima pridaje se važnost koju ne zaslužuju, a njihovim izvorima svojstva kojih nemaju.
Vecina uspjeha paramedicinskih disciplina proistjece iz njihova stresogenog i placebo-ucinka, tj. psihomatskoga djelovanja. Malo potanja rašclamba opisa djelotvornosti paramedicinskih postupaka otkrit ce da se glavnina dokazivanja odnosi na subjektivno bolesnikovo stanje, a ne na neki stvaran patofiziološki parametar.
PARAMEDICINA I NAOBRAZBA
Covjek je jedino živo bice koje svoje akcije prilagodava onome što je bilo i onome što ocekuje da ce biti. Pritom se više okrece buducnosti, jer mu se cini da na nju može više utjecati. Iz toga logicno proistjecu i strepnja i strah od smrti. Na odreden nacin taj strah ocrtava covjekov odnos prema medicini i paramedicini. Ukratko, covjekova naslijedena inteligencija u interakciji s kvalitetom njegova obrazovanja odreduje skup njegovih autoriteta, temeljnih postavki i standarda zakljucivanja. Tim oružjem docekuje on svijest i strah od smrti i gradi racionalni i iracionalni odnos prema razlicitim životnim pitanjima, dakle, i prema medicini: racionalno vodi u znanstvene, a iracionalno u neznanstvene odnose. Što je poraz obrane teži, više ce biti iracionalnih odnosa.
Medicinska znanost jasno i skromno izjavljuje da se ne bavi pitanjem smrti, tj. da njezin konacan dolazak nicim ne može ni sprijeciti niti ukrasiti. U svojoj nemoci da iskorijeni smrt medicina se usredotocuje na poboljšanje kvalitete života, što ukljucuje i borbu protiv prerane smrti. Paramedicina zaobilazi odgovor na problem smrti, ali svojim neobicnim postupcima u lijecenju daje nejasnu nadu da bi tako cudesni postupci možda, kad se usavrše, mogli biti djelotvorni i u onom najglavnijem. Ona djeluje pod krinkom, posredno, djelovanjem na psihološko ustrojstvo pojedinca. Psihickim utjecajima valja zahvaliti i njezine psihosomatske "uspjehe".

SAVJET
Prvo, nikad i ni u kojoj prilici ne lijecite se paramedicinskim postupcima.
Drugo, policiji prijavite sve one koji Vam nude paramedicinsko lijecenje, jer to je kriminalna radnja.

www.medicina.hr