A. Kritika znanstvene medicine
Medicinu se optužuje da se otudila od covjeka te on zato utjehu traži drugdje. Navod o otudivanju medicine implicira da ona prije nije bila otudena, a sada jest. Za otudenje je kriva suvremena tehnologija. No, medicina ne rješava pitanje smrti, ona je okrenuta kvaliteti života. Golemo produljenje srednje duljine života u zadnjih 80 godina valja zahvaliti sprjecavanju velikoga broja smrti koje su se zbivale prije dobi od 65 godina. Valja razlikovati smrtnost zbog bolesti i nesreca, na koju medicina utjece, i smrtnost zbog biološke zakonitosti, na koju medicina nema utjecaja. Kad bi se, napretkom medicine, kao uzroci smrti uklonile sve bolesti i nesrece, ljudi bi živjeli bez straha od prerane smrti, ali i dalje bez nade da žive bitno dulje od 100 godina.
Podsvjesno, covjek je kivan na medicinu što ga ne štiti od smrti, cini mu se da je nesavršena, ne-dobra. Zaboravlja da mu je pola djece spasila od smrti, a njega od tuberkuloze i desetaka drugih zaraza, da mu nadzire tlak i slabo srce, cak ga i s rakom niz godina drži u životu. Jednostavno, covjekov je život postao toliko ugodan da on sada teže prihvaca obogaljenje i smrt. Religija je, s jedne strane, izgubila utjecaj, a, s druge, traži od njega više nego medicina, osim tjelesnih, i duhovne napore. Razmažen u svakom pogledu, covjek to više nije spreman dati. Zato on odlazi onome tko najmanje traži, a najviše obecava: alternativnoj medicini. Tamo ne treba cekati, zraciti se, postiti niti moliti, a rezultat se cini boljim. Kad se shvati da se traži ono što se ne može naci, i to još na pogrješnome mjestu, obicno je vec kasno.
Medicina se danas za covjeka brine bolje i brižnije nego ikad u povijesti njegove vrste. On ima zdravstveno osiguranje, lijecnika u blizini, ucinkovite lijekove i mocne dijagnosticke strojeve. Prije 50 godina ništa od toga nije postojalo ni u najrazvijenim zemljama.
B. Cetiri na izgled razumna argumenta
Od ljudi koji prihvacaju paramedicinu samo je manji broj onih koji su prave varalice; u pravilu su to oni koji paramedicinom lijece, a napose oni koji to lijecenje naplacuju, izravno ili neizravno. Vecina je pak u zabludi, u nacelu zbog neznanja i jake, najcešce osobne, želje za izljecenjem. I jedni i drugi ponekad se služe potkrjepama koje na izgled nisu ni lažne ni glupe pa cemo ih ovdje kratko komentirati.
1. Nesigurnost ljudskoga znanja
Buduci da iza ljudskoga znanja ne stoji nitko nego covjek (covjecanstvo), to je znanje nesigurno, nesavršeno i podložno promjenama, a njegov smjer i doseg ne mogu se uvjerljivo predvidjeti, napose u odnosu na fantastican razvitak novih tehnologija i golema ulaganja u znanstvena istraživanja. Pristaše paramedicine koriste se tim cinjenicama i kažu da se stoga i u paramedicinu smije vjerovati i da je sasvim moguce da se jednoga dana dokaže da su oni bili u pravu. Oni malo obrazovaniji to potkrjepljuju i poznatim povijesnim cinjenicama kako se covjecanstvo opiralo otkricima koja su se poslije pokazala utemeljenim (G. Bruno, Kopernik). (Zanimljivo je da se pritom cesto naglašavaju povijesni primjeri konzervativnosti Crkve, posebno katolicke, i to stoga jer je privrženost paramedicini najcešce povezana s bezboštvom, nemoralom i mržnjom prema vjeri.)
Taj argument suprotan je ljudskom znanstvenoistraživackom iskustvu da hipoteza treba što više biti uskladena s poznatim cinjenicama, da mora biti provjerljiva, plodna, itd. Drugo, uza sve poštovanje prema ljudskoj mašti, na mašti nevezanoj na postojece znanje i odvojenoj od cinjenica i podataka ne može se zasnivati ni teorija, ni praksa, ni predvidanje. Naprosto, treba razlikovati znanost od znanstvene fantastike. Konacno, u praksi se paramedicinski postupci najcešce naplacuju, što se stvarno ne može opravdati niti najrazvijenijom maštom, nego samo varanjem.
2. Pojedinacni slucajevi i uvjeravanja
Vrlo cesto se ucinkovitost paramedicinskih postupaka dokazuje stvarnim primjerima iz prakse, cak i vlastitim primjerom (iskustvom). Tu se u pravilu radi o tzv. "anegdotalnim" dokazima, tj. pojedinacnim primjerima. Takvim argumentima dostaju dva nacelna protuargumenta. Prvi je da ni ti pojedinacni i na izgled jasni primjeri najcešce nisu objektivno utemeljeni, tj. da se nudi samo prica i uvjerenje, a ne i podatci nužni za iole razumnu raspravu. Drugo, iz same prirode i filozofije ljudske (znanstvene) spoznaje proistjece da cak ni objektivno utemeljen pojedinacni podatak ne predstavlja dokaz. Odredenom se dokazu vjeruje na osnovi statisticke uvjerljivosti, tj. kad je vjerojatnost da je razlika prema kontrolnoj skupini nastala slucajno prihvatljivo mala, manja od 5% (p<0,05). Drugim rijecima, dokaz koji nije statisticki poduprt primjerenim uzorkom i primjerenom kontrolnom skupinom nije objektivno prihvatljiv.
Poslužimo se ovdje jednim (za paramedicinu vrlo cestim) primjerom. Lijecniku dolazi bolesnik koji tvrdi da je imao rak, zatim je išao na lijecenje bioenergijom i onda je rak nestao. Bolesnik ne traži lijecenje, nego samo pokušava uvjeriti lijecnika da je upravo njegov primjer dokaz da se bioenergijom lijeci rak. Ako to lijecnika iz nekog razloga zanima, on ce prvo tražiti nalaze da je bolesnik doista imao rak. Rak nije nimalo lako dijagnosticirati, a za dijagnozu pojedine vrste, oblika i stupnja raka postoje jasni kriteriji kojih se medicina strogo drži, ponajviše stoga što lijecenje raka ukljucuje opasne zahvate koji se ne smiju primijeniti ako nismo sigurni da se radi o raku. Zato lijecnik najprije traži dokaze da je rak postojao prije lijecenja bioenergijom. Takvih dokaza najcešce nema, ali ovdje cemo uzeti da ih ima i da je u toga bolesnika rak doista postojao. Nakon toga treba vidjeti ima li bolesnik rak sada. Medicinski gledano, teže je utvrditi da bolesnik (sada) nema rak, nego da ga ima. Treba, dakle, provesti vrlo složene i skupe pretrage, složenije, skuplje i teže nego pri postavljanju dijagnoze raka. U nacelu, u ovakvim primjerima takvi dokazi nikad ne postoje, no, u svrhu nastavka rašclambe toga primjera pretpostavit cemo da se doista objektivno dokaže da bolesnik sada više nema rak. Je li to dokaz da bioenergija (ili bilo koji drugi postupak, ukljucivši i znanstvene) lijeci rak? NIJE. Naime, rak je mogao nestati iz nekog razloga koji je posve nepovezan s postupkom lijecenja! Ljudski organizam, rak kao pojava i bolest, i svi mehanizmi koji utjecu na tu bolest toliko su složeni da mi ne možemo znati zašto je rak nestao. Moguce je da mu je na neki nacin oštecena prehrana (nedostatna opskrba krvlju), da je nestalo nekog cimbenika o kojemu je ovisio rast njegovih stanica (npr. nekog hormona), ili da je došlo do poticanja tjelesnog obrambenog sustava koji ga je uništio.
Doista, poznata su spontana "izljecenja" od raka, gdje rak stvarno postoji i onda nestane i bez lijecenja. Buduci da se mehanizmi takvih izljecenja ne znaju, njih se najcešce naziva "slucajnim", gdje izraz "slucaj" znaci da postoje cimbenici i stanja koja mogu izazvati ucinak koji mi možemo uociti ali mu ne znamo uzrok. Stoga se na toj razini proucavanja ne smije reci da je bioenergija izlijecila rak, nego se mora posumnjati da je to slucajna podudarnost izmedu spontanog, slucajnog nestanka raka i "primjene bioenergije". Što dalje? Ako želimo dokraja biti pošteni i istražiti lijeci li uistinu bioenergija rak, moramo što uvjerljivije iskljuciti "slucaj". To znaci da postupak moramo ponoviti na još nekoliko bolesnika.
No, tako dolazimo do znanstvenog postupka koji traži barem tri osiguranja: a) mora se uvesti kontrolna skupina, u kojoj pacijenti nece biti lijeceni ili ce biti lijeceni drukcije, naprosto zato što priroda bolesti može biti takva da ona prestaje, slabi, ili nestaje iz bioloških razloga (u takvih bolesnika i u takvom obliku i stadiju bolesti), ili naprosto zato što se ucinak u lijecenih bolesnika s necim mora usporediti da bi se procijenila ucinkovitost postupka lijecenja, b) pacijenti u pokusnoj i kontrolnoj skupini moraju biti slicni po svemu osim po postupku lijecenja, dakle, moraju biti slicne dobi i spola, s istim rakom, u istom stadiju, itd., tj. ne smiju se razlikovati ni u kojem od bitnih parametara koji mogu utjecati na bolest osim u postupku lijecenja, koje testiramo, c) broj pacijenata u pokusnoj i kontrolnoj skupini treba biti toliko velik da, ako nakon lijecenja nademo razliku u prisutnosti raka u lijecenoj i nelijecenoj skupini bolesnika, vjerojatnost da je ta razlika slucajna (opet - nepoznati razlozi) nije veca od 5%, dakle da je u 5% pokusa u kojima bi ta razlika bila nadena - ona nastala slucajno, a u 95% zbog primijenjenog lijecenja. (Navedena "razina vjerodostojnosti" prihvacena je u medicini dogovorom, kao najblaža. Sigurnost razlike nikad ne može biti posvemašnja, stopostotna, naprosto zato što istraživanje radi covjek, a ne Bog.)
Dakle, kad znanstvena medicina traži opceprihvatljive znanstvene dokaze za ucinkovitost nekog paramedicinskog postupka, ona to ne radi iz zlobe ili ljubomore, nego zato što je to jedini nacin da se nešto dokaže, povjeruje i primijeni, a taj isti postupak prošli su i prolaze i svi oni postupci koji se primjenjuju u današnjoj medicini. Stvar nije u predrasudama, nego u dokazima. Od toga nitko i ništa nije izuzeto.
"Cuda" koja se pripisuju višim silama, najcešce religijskim (npr. cudotvornim osobama ili relikvijama) takoder pripadaju u skupinu anegdotalnih opažanja. Ako iskljucimo medicinski nedovoljno dokazane slucajeve ozdravljenja, ona ozdravljenja koja su, navodno, prihvatljivo dokazana ostaju na razini koju smo upravo opisali: to su pojedinacni, izolirani, primjeri, koji su nastali "slucajno", dakle iz nepoznatog razloga. Njih medicina zanemaruje jer, jednostavno - ništa ne dokazuju. Oni možda upucuju na mogucnost spontanog izljecenja danog stanja, ali ništa ne govore o ucestalosti (ucinkovitost) i mehanizmu izljecenja.
Znanost nije izmišljena zbog znanstvenika, nego zbog jedinog moguceg puta prema poštenoj i prihvatljivoj, covjeku najboljoj mogucoj, spoznaji o svijetu u kojem živi.

P.S. nastavak slijedi....