"Ja Dugi Nos, negromant od velicijeh Indija, nazivam dobar dan, mirnu noć i pritilo godište svitlijem, uzmnožnijem dubrovačkijem vlastelom, a pozdravljam ovi stari puk: ljudi - žene, stare-mlade, velike i male, puk s kim mir stanom stoji, a rat izdaleka gleda, rat poguba ljucke naravi. Ja što jesu pedesetidva godišta, ako se spomenujete, putujući po svijetu srjeća me dovede u ovi čestiti grad, i od moje negromancije ukazah vam što umjeh."

Dundo Maroje se igra i danas s Negromantom, Negromant otkriva tajnu i današnjim ljudima nazbilj i ljudima nahvao. Tako Negromant čarobnjački imaginarno putuje fiktivnim prostorima Velicijeh, Novih, Starijeh Indija posredovanjem mašte-libra-knjige, putuje iz današnjeg dana u mitska vremena, u »zlatno vrijeme kad ljudi bez zlobe bijehu«, i iz zlatnog vremena dobroga starca Saturna u današnji dan, otkrivajući nasuprot objektivnom vremenu doživljajno vrijeme svojstveno glumi i glumcu u kojemu se doživljaj sadašnjosti u isti mah sjedinjuje s prošlošću i budućnošću.

Negromant nije iluzionistički lik od Velicijeh Indija. On je lik igre i mudrosti, lakrdijaš i mudrac, Pometnik iz Pomet družine i autorova sjena, zamišljam kako njegova sjena ide ispred Pometa i iza Držića,

On je i autorov dvojnik koji publici u ime autora otkriva tajnu o lažnim ljudima koji se umnožiše i useliše u ovaj naš svijet, u ove naše strane, i o pravim — nazbilj ljudima, o njihovu vječnom, onodobnom i ovodobnom sukobu i borbi.

Kao da je autor predstave (glumac, scenograf, redatelj, autor), Negromant u ime Držića na kraju monologa kaže:

»Sada ja mislim, sada u ovi čas, ovdi prid vami ukazat Rim, i u Rimu učinit da se tu prid vami kako sjedite, jedna lijepa komedija prikaže...«

Negromant započinje komediju prije komedije, okrećući svijet mitova u ovodobnu zbilju, stvarnost u komediju, komediju u naličje zbilje u obrnutom svijetu komedije potičući glumce, prikazaoce da svojom glumom, komedijom otkriju koji su to ljudi nazbilj, a koji su ljudi nahvao u borbi i zaposjedanju vlasti i gospodstva.

U igri je i pitanje sloboda s posljedicama izravne aluzije na Držićeve neprijatelje, ljude od mrčarije,  ljude od ništa.

NEGROMANCIJA – prizivanje duhova, spiritizam, čarobnjaštvo.

To je ono čime upravo se bavim. Zazivanje duhova prošlosti. Prizivanje duhova nekakve mladosti koja je prošla u hipu ne davši  nam vremena da ostarimo i da se konačno smirimo.

Neki su se rodili stari, neki su ostarili prebrzo i sad se bave ozbiljnim poslovima, neki, najljepši i najmlađi su umrli, a ja, u gluho doba noći, ogrnut crnim plaštom po kom su posute zvijezde, magična slova i astrolabi, s čarobnjačkim šeširom na glavi, pri drhturavom svjetlu voštanice, vadim iz tajne kese zmajeve zube, nos Turčina, usne Tatarina, prstić ugušenog majke sina, što ga drolja porodi u jarku i pokušavam doseći nekakav viši smisao i pitam se dali ga uopće ima i pričinja mi se 

Kao da ga ima.

Možda je negromancija ono što glumca privodi teatru. Čarobiranje na sceni, pravljenje drugih ljudi od sebe, alkemija spajanja sa dušom drugog čovjeka, drugog lika koji nije on.

Taj lik je umjetno stvoren i glumac od njega stvara živog čovjeka posuđujući mu tijelo i dušu. Zar to nije stari san svih alkemičara, Paracelzusa, Nostradamusa, od olova praviti zlato kao što mi od papira želimo praviti ljude. Izmišljati metodu, kamen mudrosti koji će nam omogućiti da se to svaki put desi, praviti homunkulusa, biće slično čovjeku do kojeg se dolazi kemijskim putem,  putem glume.

Negromancija je možda i ono što slikara čini slikarom, muzičara muzičarem, pisca piscem.

Što čini čovjeka čovjekom?

Urođena mu negromanicija?

Čovjek je negromant svoga života, on živi u svakome od nas i u ljudima nazbilj.

A što je sa ljudima nahvao?

Vratimo se Držićevom Dundu Maroju.

S Marinom Držićem ulazi u hrvatsku književnost prvi put kazališni pisac od rase, koji redovito stvara u dodiru s glumcima i za pozornicu i kod kojega riječ nije gotovo nikad samo književna činjenica.

Dok utopist Campanella ostaje u veličanstvenoj viziji Grada sunca i njegovih ljudi, Držić je borben. On ne govori samo vizionarski o životu ljudi tihih i blagih, on s otvorenom mržnjom, s pjenušavom poplavom pogrda, žučljivo i s gađenjem izgovorenih, napada na ljude nahvao. Ljudi nahvao u svakom su slučaju oni "monstrumi" u pismima Cosimu Medici.

Ljudi nahvao smetaju svijet, a zasigurno i onih petnaest monstruma, ludih i nesposobnih, koji nas unesrećuju, da bi nam Bog u tome pomogao!

Ej, dragi moji ljudi nazbilj, negromanti moji, gdje su vam sad negromancije? Izgubile se. Nestale u grobljanskim maglama. Mislili ste ostati u sjećanju?

Što vas je navelo da pomislite da su ljudi ičega sjećaju? To što se vi sjećate?

Ali vi niste samo ljudi nazbilj. Vi ste dragi moji i ja s vama, da mi smo negromanti!