Bila sam živo, neobuzdano dijete, radoznalo, puno pitanja...puno čuđenja. Sa nekih nepunih četiri godine moja me mama upiše kod uršulinskih časnih sestara na vjeronauk.

Živo se sjećam mog prvog dolaska., potezanja zvona i ona veličanstvena tišina kad sam ušla u hodnik samostana. Čulo se samo šuškanje haljina i šaputanje časnih sestara.

Potrčala sam na prva otvorena vrata- u vrt sav u cvijeću, sa nekoliko stabala zrelog voća....Ne razmišljajući, sasvim spontano, rukom sam posegnula za prvom crvenom jabukom meni na dohvat ruke. Tada sam dobila prvu "packu", bolnu, iznenadnu, kao grom iz vedrog neba.

Usta su mi ostala u znaku čuđenja i pitanja"zašto?"

" To je grijeh! Da to više nikada nisi učinila!"- dobila sam oštar odgovor koji me potpuno zbunio.

" Što je to grijeh?"- upitala sam

-" Grijeh je nešto loše, vražje....- bio je odgovor kojeg sam dobila.

U moju malu glavu to nikako nije moglo naći svoje pravo mjesto, no ja sam to ubrzo zaboravila.Časne sestre nisu....

Dolazila bih uvijek puno ranije, pa se nečujno šunjala hodnicima, zavirivala u sobe, kradomice odšetala do vrta. Uz zid, kod samog ulaza ,rasle su jagode. Pogledala bih po prozorima, a onda se brzo sagnula, nebi li jednu ugrabila. Šesto čulo ili pozorno praćenje, u svakom slućaju uvijek bi me trgnuo glas upozorenja" da se nisi usudila!".

Kako da odoli jedno dijete tom mirisnom i slatkom plodu. Zaključila sam da su škrte, da ne znaju dijeliti...veseliti se djeci , udovoljiti njihovim željama....

Svake se godine pripremalo za neku priredbu. Otkrile su da posjedujem talent za glumu i pjevanje, pa sam često puta nastupala , što mi je činilo posebno veselje.

Jedne zime pripremali smo  ples: "Sedam dobrih i sedam loših djevojaka", sa svijećama. On je kasnije odredio moju sudbinu, promijenio moj životni tok, moje shvaćanje vjere, Boga i života uopće.

Obućene u bijelo , svaka je od nas imala upaljenu svijeću, naizmjenično,  "jedna dobra, jedna loša" i plesali. U jednom momentu , onih sedam "loših" trebalo je ugasiti svoju svijeću. Ja sam bila među onim "dobrima". Koja ironija, da se baš meni prvoj ugasi svijeća, koja je sve natjerala u smijeh. U kratkom vremenu ugasle se sve svijeće. Na pozornici mrak, u publici mrak, jedino se čulo naše kihotanje...A reakcija časnih sestara?

Nisam još ni stigla do zadnje stepenice, napuštajući pozornicu, a već me pograbila  njihova ruka i snažno potegla za pletenicu koja mi je sezala do pojasa.

Šok!. Zašto to sada?Ta, nisam ja bila kriva što se svijeća ugasnula. Kroz ples i disanje, pjevanje , mogle su to i očekivati...

Ne, opet sam učinila strašan grijeh!

Sve ono što je kasnije uslijedilo, navelo me na razmišljanje, ponukalo me na prkos i pobunu....

Postavljala sam pitanja, tražila odgovore.. i što sam ih ja više postavljala i tražila to je veči bijes rasao u njima. Više im nisam bila podobna, bila sam buntovnik, vražje dijete , kojem nije mjesto među bijelim ovčicama.

Odvojile su me od grupe, zabranile pjevati, nastupati.

Time kao da su mi oduzele zrak kojim sam disala, a željela sam slobodno disati....

Sva sreća  pa sam imala razumnu mamu. Nju je ta nepravda možda čak više pogodila nego mene. Uzela me za ruku i samnom pravo kod susjeda, franjevaca.

Bez riječi su me prihvatili, dozvolili mi sve ono što mi je prije bilo zabranjeno. Trčala sam hodnicima,a moj smijeh je odzvanjao prostorom.... To je bio najljepši period mog  djetinstva i moje mladosti.

Druženje kroz pjesmu, nastupi, turneje...Tu sam se i prvi puta zaljubila, onako preko ušiju, u dečka smeđih očiju. Svirao je gitaru, poslije orgulje...vodio zbor....Par godina kasnije, putevi su nam se razišli, da bi se ponovo spojili...

Kroz godine našeg hodanja , često smo diskutirali o vjeri, o načinu kako nas se ona učila.. Otkrili smo mnoge blokade u sebi, prouzrokovane takvim načinom odgoja u djetinjstvu. No jedno smo shvatili, u ljubavi i davanju , grijeh nema svoje mjesto.Kad voliš, onda to mora biti svim srcem, svom dušom...i tijelom...U ljubavi ne postoje zabrane, ne postoje granice, bila ta ljubav u braku ili izvan njega.....Jedino tako može se saznati je li dvoje mladih spremno dati sve od sebe, živjeti  ljubav....poštivati se međusobno.

Pet godina je bilo i više nego dovoljan period otkrivanja, traženja, odgovora na pitanja....

Stupili smo pred oltar...onaj isti, koji nas je i zbližio....U nama bura osjećaja, bezbroj pitanja, strahova.....

Hoćemo li biti dobri supružnici, u dobru i zlu, u sreći i tugi? Hoćemo li biti dobri roditelji našoj djeci , danas - sutra? Vrijeme i želja da to postignemo  učinilo je svoje. Kad bih se ponovo rodila, ništa nebih mijenjala, najmanje sebe...Jer upravo kroz sebe samu ,došla sam do nekih vrijednih spoznaja, koje me nose kroz život...Ne nebih se mijenjala, nikada.

Jedino bih  način shvaćanja Biblije promijenila. Jer od Biblije mnogo je toga poteklo, mnogo psihičkih i tjelesnih blokada nastalo, mnogima život učinila nesnošljivim....Puna metafora, simbolike, dala je mogučnost mnogima da ju interpretiraju po svojoj volji, u svoju korist, a na štetu čovječanstvu hiljadama godina....

Među prvim pisanim knjigama, vjerojatno će ostati i posljednja ,....nedokućiva...neistražena..uvijek ponovo i drugačije interpretirana.....enigma..predmet rasprava, uzrok svađa i  ratova, vjerske i rasne dikriminacije ...još slijedećim pokoljenjima......