Čovjek mora biti nevin kao dijete. Samo tako će otvoriti vrata. Vrata Božanskog ostaju zatvorena za obrazovane ljude; za profesore, učitelje i svećenike vrata su zatvorena. Oni već znaju da im niša više ne treba, potisnuli su svoje neznanje, prikupljanjem pozajmljenih saznanja. Oni su izgubili kvalitet čuđenja koji je za Boga najosnovnija stvar.

Dijete se beskrajno čudi. Njegovo srce stalno osjeća tajanstvenost i čuda, oči su mu pune divljenja – malim stvarima, kamenčićima, školjkama na obali mora. Ono trči i skuplja ih kao da je pronašlo dijamante. Zainteresiraju ga tako male stvari, leptiri i cvijeće; dijete može biti opčinjeno, gotovo hipnotizirano, običnim cvijetom.

Ove osobine vam pomažu da se otvorite Bogu, dobroti, istini, tajanstvenosti postojanja. Sljedbenici sanjaše moraju biti kao mala djeca.

„Što je čovjek mudriji, postaje svjesniji koliko malo zna. Što je čovjek gluplji, to je sve sigurniji u svoje znanje. Možete prosuđivati glupost uz pomoću te sigurnosti. Glupani su vrlo fanatični ljudi, jer su došli do vrhunskih zaključaka, ne samo za sebe nego i za sve druge ljude. Oni žele da nametnu svoje zaključke svakome, cijelom svijetu. Uz to misle da se saosećaju s ljudima. Sokrat je zadnjeg dana svojeg života rekao; samo znam da ništa ne znam. Tog dana je postao najveći mudrac kojeg je zapad ikad imao. Pridružio se velikom društvu budha. Prestao je da bude filozof, postao je probuđen i prosvijetljen“

Mozak je pun zaključaka, a srce je uvijek spremno nešto da upozna. Srce je uvijek dijete, a razum je uvijek starac. Razum nikada nije mlad, a srce nikad nije staro – ovo ne smijemo zaboraviti.

Pozajmljena znanja nisu istinita, saznanja prikupljena spolja nisu istinita, ona skrivaju vaše neznanje, ali vas ne čine mudrima. Ona prikrivaju vaše rane, ali ih ne liječe. Ovo je na neki način vrlo opasno jer je čovjek sklon da zaboravi svoje rane, a one se iznutra šire i mogu se pretvoriti u rak. Bolje ih je poznavati. Bolje ih je otvoriti vjetru, kišama i suncu. Skrivate li ih i štitite, one će postati vaši neprijatelji. Bolje ih je izložiti, jer priroda liječi. Zato neka prvi korak istinskog poznavanja bude rečenica „ne znam ništa“. Ona će izložiti vaše neznanje. U tom momentu nastaje zaokret, velika promjena kojoj čovjek pogleda prema unutra...

OSHO.   

„Neophodnost večernje kontemplacije“