Večeras sam plakala u kuhinji dok sam spremala večeru. Zamišljala sam kako vam pišem o svojoj tajni, odlučila sam... Dođu tako trenuci, kad misliš da ne možeš više... A onda, sjela sam za kompjuter i prisjetila se kako ljudi vole nešto lijepo, veselo, smiješno... Ko voli tugu i bol? Niko... Niko ne voli da ga se podsjeća na suze, na jad, patnju... ni ja sama. A pošto je ta tajna teška i tužna, nježne duše bi se rasplakale, žao mi... Usput pročitah nekoliko veselih, smiješnih i lijepih tekstova i pokolebah se... Prošla me i ona tuga i odluka da pišem... Hajde da vinem svoju misao u visine put zvijezda, sunca, Boga... Uputiću mu tihu molitvu, mora da me čuje... Davno sam se tako jednom, isto Bogu molila i govorila: "Bože, Ti moraš da postojiš, moraš, ko bi me drugi čuo i pomogao!!!" Nisam se do sada razočarala u Boga, pa neću ni sada. Čekaću, valjda On zna šta treba i kako treba. Sigurno On zna zašto prolazim kroz taj bol, vjerovatno je to dobro za mene, mada ne mogu da shvatim da bol može biti dobar za bilo koga. To je ono kaljenje, očvršćavanje u istrajnosti vjere, nade, strpljenja i ljubavi... i radosti... Da radosti, svi hoće da se raduju pa i ja. I Bog mi kaže da se radujem ma kako bilo teško ono iskušenje kroz koje prolazim. I radujem se, radujem, smiješim, radim, volim, živim, plešem i pjevam... samo, tako, ponekad, sjetim se, odnosno sve me sjeća na moju tajnu s kojom se borim, pa me uhvati, baš za srce ščepa ta ljudska tuga i boli, boli...

Eto, htjedoh pričati o tajni, vapiti za pomoć ako je ima u ovom svemiru, ali valjda je dosta što je On čuje, On je svemočan, samo treba vjerovati, prepustiti se, uzdati se i nadati, strpljivo... A sad idem da se radujem s nekim uz neki radostan tekst... Čula sam jednom, kazali su mi:"Smij se i kada bi plakati htjela". Ima tu nešto...