Zamisli neku mlitavu osobu koja je prekrivena slojevima sala. Takav može postati i tvoj um - mlitav, pokriven slojevima sala toliko da postane pretup i lijen da bi razmišljao, opažao, istraživao, otkrivao. Gubi svoju budnost, svoju živost, svoju gipkost, i pada u san.
    Pogledaj oko sebe i vidjet ćeš da gotovo svatko ima takav um: tup, zaspao, zaštićen slojevima sala i ne želi da mu bilo kakva pitanja prekinu san.
    Kakve su to naslage?
    Svako mišljenje kojeg se držiš, svaki zaključak koji si donio o ljudima i stvarima, svaka navika i svaka navezanost.
    Dok si još rastao, bio u godinama odgoja i obrazovanja, trebalo ti je pomoći da sastružeš te naslage i oslobodiš svoj um. Umjesto toga tvoje te društvo, tvoja kultura, koja je nanosila te naslage na tvoj um, naučila da ih čak i ne primjećuješ, da zaspiš i pustiš druge ljude - stručnjake: svoje političare, autoritete za kulturu i vjerske vođe, da misle za tebe.
    Tako te pritisne teret neprovjerenih, neispitanih autoriteta i predaja.
    Ispitajmo te naslage jednu po jednu.

    Prvo: tvoja uvjerenja.
    Tvoje iskustvo života iskrivljeno je, ovisi o tome jesi li komunist ili kapitalist, musliman ili židov. Tvoje iskustvo života puno je predrasuda, postoji zapreka, naslaga sala između stvarnosti i tebe jer je više ne vidiš i nemaš s njom izravan dodir.
    Ako tvoje iskustvo života ovisi o tome jesi li komunist ili kapitalist, musliman ili židov, onda je tvoje iskustvo života iskrivljeno i puno predrasuda.

    Druga naslaga: tvoja mišljenja.
    Ako se držiš nekog mišljenja o nekome, onda tu osobu ne voliš više nego svoje mišljenje o njoj.
    Vidiš nekoga kako nešto govori ili kako se ponaša na određeni način, i ti tada na njega/nju lijepiš etiketu: "Ona je budalasta ili on je tup, on je okrutan ili ona je jako draga" itd.
    Sada, dakle, imaš zaslon, naslagu sala između sebe i te osobe, jer kada je sljedeći put sretneš, doživjet ćeš je u granicama svojih mišljenja iako se ta osoba promijenila.
    Promatraj kako se to događa s gotovo svakom osobom koju poznaješ.

    Treća naslaga: tvoje navike.
    Navike su nužne u čovjekovom životu. Kako bismo inače hodali, govorili ili vozili auto ako se ne oslonimo na navike? Ali navike moraju biti ograničene na mehaničke stvari - ne na ljubav i vid. Tko želi biti voljen iz navike?
    Jesi li ikada sjedio na obali očaran veličanstvom i tajanstvenošću oceana? Ribar vidi ocean svaki dan i ne zapaža njegovu veličinu. Zašto? Zbog otupljujućeg učinka naslage sala zvane navikom.
    U tebi su se razvila nepromjenjiva mišljenja o svim stvarima koje vidiš, s kojima se susrećeš, i ne vidiš više svježinu u njihovim promjenama, nego ono isto tupo i dosadno mišljenje koje si stekao kroz naviku. Tako postupaš i s ljudima i sa stvarima, tako se odnosiš prema njima; bez svježine, bez novosti, uvijek na isti tupi, uobičajen i dosadan način stečen navikom.
    Nisi sposoban gledati na drukčiji, kreativniji način, jer, nakon što si s ljudima počeo postupati prema stečenoj navici, možeš svoj um prebaciti na automatskog pilota i ići spavati.

    Četvrta naslaga: tvoje navezanosti i tvoji strahovi.
    Tu naslagu je najlakše vidjeti. Stavi debeo pokrivač navezanosti i straha (i samim tim odbojnosti) bilo na što ili bilo na koga i od tog istog trenutka ne možeš više vidjeti tu osobu ili stvar onakvom kakva ona zaista jest.
    Samo se sjeti neke od osoba koje ne trpiš, bojiš ih se ili si na njih navezan, i vidjet ćeš da je to zaista tako.
    Vidiš li sada da se nalaziš u zatvoru koji je načinjen od mnijenja i predaja tvojeg društva i tvoje kulture, i ideja, predrasuda, navezanosti i strahova tvojih prošlih iskustava?
    Zid za zidom okružuje tvoju zatvorsku ćeliju tako da izgleda nemoguće da ćeš ih ikada probiti i uspostaviti vezu s bogatstvom života, ljubavi i slobode koja se nalazi s one strane zatvorske tvrđave. A ipak, taj posao nije uopće nemoguć, već je lagan i radostan.
    Što možeš učiniti da probiješ te zatvorske zidove?
    Četiri stvari:

    Prvo: Shvati da si okružen zatvorskim zidovima i da ti je um zaspao. Većini ljudi takva se misao nikada ni ne pojavi, i tako žive i umiru kao zatvorski sustanari.
    Većina ljudi na kraju postanu konformisti - prilagode se zatvorskom životu. Nekolicina postaju reformisti - bore se za bolje uvjete života u zatvoru, bolje osvjetljenje, bolju ventilaciju. Jedva da itko postane buntovnik, revolucionar koji ruši zatvorske zidove.
    Možeš biti revolucionar jedino ako prvo vidiš zatvorske zidove.

    Drugo: Razmišljaj o zidovima, provedi sate samo u promatranju svojih ideja, svojih navika, svojih navezanosti i svojih strahova bez ikakvog suđenja i osuđivanja. Promatraj ih i srušit će se.

    Treće: Provedi neko vrijeme u promatranju stvari i osoba oko sebe. Gledaj, ali zaista gledaj, kao da to vidiš prvi put: lice svojeg prijatelja, list, drvo, pticu u letu, ponašanje i manire ljudi oko sebe.
       Zaista gledaj i vjerojatno ćeš ih iznova vidjeti onakvima kakvi jesu u sebi, bez otupljujućeg i zaglupljujućeg učinka svojih ideja i navika.

    Četvrti i najvažniji korak: Sjedi negdje u miru i promatraj kako djeluje tvoj um. Misli, osjećaji i reakcije su u stalnom tijeku. Promatraj sve to duže vremena, onako kako promatraš rijeku ili gledaš film. Uskoro ćeš zaključiti da je to puno zanimljivije bilo od koje rijeke ili filma, a daje i toliko više života i slobode.
    Na kraju krajeva, možeš li uopće reći da si živ ako nisi svjestan svojih misli i reakcija?
    Netko je rekao da život bez svjesnosti nije vrijedan življenja. Takav život ne može se ni nazvati životom; to je mehaničko življenje nalik na robotovo: san, nesvjesnost, smrt, a ljudi to ipak nazivaju čovječjim životom.
    Zato gledaj, promatraj, ispituj, istražuj, i tvoj će um oživjeti i otarasit će se svojeg sala, postat će prodoran, budan i djelatan. Zidovi tvojeg zatvora počet će se rušiti dok se ne ostvari ono da od Hrama neće ostati ni kamen na kamenu. Bit ćeš blagoslovljen nesmetanim gledanjem stvari onakvima kakve jesu i imat ćeš izravno iskustvo stvarnosti.