U obitelji smo nekako na svome, opustimo se, svatko zadržava pravo na neke svoje stavove, rjeđe se preispitujemo „da li sam mogla/o drugačije?“ ili „zašto tako reagiram“... Prema svojoj obitelji odnosimo se često kao da su tu uvijek i bit će uvijek... Ipak, upravo oni od svih zaslužuju najviše naše pažnje, ljubavi, obzira i podržavanja.

 

No kako sam došla do ove teme? Naime, noćas sam spavala loše i jutros kad sam se digla, još sam malo legla na kauč. Nedjelja je, idealan dan za dati si malo prostora, rastegnuti se, biti lijena i spora. Moj dragi je već ranije ustao i kad sam ga zamolila „ajde mi napravi kavicu“, njegov odgovor me je spustio s treskom na zemlju „ma daj, kao da ti je teško, pa sad si se digla....ajde“. Hladno je sjeo za kompjuter i nastavio raditi nešto svoje...Istog trenutka kosa mi se je digla na glavi, u meni je zakipio neki bijes „pa ni kavu ne mogu dobiti, kao da sam pitala tko zna što...“ i samo sam odgovorila „Doći ćeš i ti na svoje. Sigurno će ti uskoro trebati nešto. Ovo je bio baš prigodan odgovor.“ Jasno, prijetnja nije bila najbolji način...

 

I tako je moje divno, nedjeljno jutro odjednom dobilo novu dimenziju. Ostatak jutra smo se durili jedno na drugo, glupo i nerazumno. Znam da on misli da je u pravu jer je trebao obaviti nešto svoje upravo tada, a ja mislim da sam ja u pravu jer sam ga zamolila....osim toga, bila sam i povrijeđena, ta pitala sam samo kavu ili da mi je bar malo nježnije odgovorio „ajd za 5 minuta, samo da nešto obavim“..i sunce bi i dalje sjalo, ja bi još malo uživala na kauču,....

 

Kasnije, još uvijek u fazi durenja, na balkonu sam čitala knjigu „Budizam za majke“ (autorica Sarah Napthali). Došla sam (kojim slučajem!) upravo na poglavlje koje govori o odnosu s partnerom. Taj odlomak potaknuo me je dublje na razmišljanje o našem blic nesporazumu.

 

„Kad razmišljamo o vlastitim potrebama i očekivanjima te koliko ih naš partner ispunjava, i kad se ne sjetimo razmisliti kako život izgleda sa stajališta našeg partnera, znat ćemo da u našoj vezi postoji vezivanje koje nije dobro.“ Istina, očekivala sam da će mi napraviti kavicu, a pozadina moje ljutnje vjerojatno je još bila neispavanost, osjećaj da sam jadna, nezaštićena.  U biti, da je moj osjećaj samopouzdanja bio veći sigurno bi bolje reagirala... Također, preuzeti odgovornost znači „stati i vidjeti“ jer lako je prebaciti krivnju i uvrijediti se zbog tona ili osjećaja da nam netko naređuje ili nešto ne želi za nas napraviti. No kolika je moja odgovornost u svemu tome? Koje su moje stvarne namjere koje stoje iza postupka prema partneru? Što je mene naljutilo tako lako? Što se sa mnom događa? Zašto ovako reagiram? Zašto se silno ljutim, a samo je odgovorio da u ovom trenutku ne može napraviti što želim? Meni? Kako je to Meni mogao odbiti? A tko sam ja?... Cijela njegova reakcija, bila je samo prekidač nečem puno dubljem...Možda kad bismo prihvatili da ima dana kada samo pratimo svoju realnost, svoj svijet i potrebe, mogli bi shvatiti da i partner ima ponekad baš takav dan. Da, danas sam jadna, neispavana, njonji i treba me netko tetošiti... a možda i on ima upravo takav dan ili sličan?

 

Prvo i osnovno u svakom odnosu rekla bih da je suosjećanje i ljubav prema sebi. Ukoliko toga nema, teško da ćemo imati suosjećanja i ljubavi za partnera.  U ispravnoj komunikaciji i govoru trebali bismo se najprije zapitati: da li je to što želim reći točno, da li je ljubazno, činim li time dobro sebi i mom partneru? Hm, da, danas baš i nisam bila ljubazna....

 

Još neka pitanja koja bismo mogli osvijestiti češće su: Da li smo zaboravili da smo mi i partner jedno? Sjećamo li se da je brinuti se za interese drugoga način na koji se brinemo i za sebe? Razmišljamo li kako da aktivno budemo bolji jedno drugom, kako da pružimo više sreće?  Slušamo li pažljivo jedno drugo kako bismo razumjeli svijet i potrebe onog drugog?  Znamo li oboje zbog čega onaj drugi pati?

 

Da, danas smo podbacili u našoj komunikaciji i ja i moj partner. Srećom, barem sam osvijestila što je bilo ispod ljutnje koju sam osjećala – osjećaj da sam jadna, da ne vrijedim....a to je moj problem, koji ja moram riješiti. I jasno, nismo uvijek savršeni, niti naš partner, ali zajedno smo iz nekog dubljeg razloga. Možda je najbolje sjetiti se da je način razgovora zarazan i ako smo mi ljubazni i podržavajući takva će postati i druga strana. Stoga hvalimo više, ljubimo više, grlimo više, razmišljajmo više o sebi i svojim reakcijama, budimo ovdje prisutni srcem i naš odnos će sigurno napredovati i razvijati se na dobrobit cijele obitelji.