Naše iluzije o drugima

Anthony de Mello

Dakle, kad biste stali i razmislili, shvatili biste da, na kraju krajeva, nemamo na što biti posebno ponosni. Kako to utječe na vaš odnos s drugim ljudima? Na što se žalite?

Neki mladić požalio se da ga je njegova djevojka iznevjerila, da ga je varala. Na što se žalite? Jeste li očekivali išta bolje? Očekujte najgore jer imate posla sa sebičnim ljudima.

Mladiću, ti si idiot - kovao si je u zvijezde, zar ne? Mislio si da je tvoja djevojka princeza, mislio si da su ljudi dobri. Nisu! Nisu dobri. Loši su kao i ti, loši, shvaćate  li?

Spavaju kao i vi. I što mislite, što će tražiti? Tražit će svoje interese, isto tako kao i vi. Nema razlike.

Možete li zamisliti kako će to biti oslobađajuće što više nikada nećete trpjeti razbijanje svojih iluzija, više nikada nećete biti razočarani? Nikada više nećete biti ostavljeni na cjedilu. Više se nikada nećete osjećati odbačenima.

Želite li se probuditi? Želite li biti sretni? Želite li biti slobodni? Evo što tražite: odbacite svoja kriva uvjerenja. Prozrite ljude. Ako možete prozreti sebe, moći ćete prozreti bilo koga. I tada ćete voljeti druge. Inače ćete potratiti sve svoje vrijeme, hrvajući se sa svojim pogrešnim mišljenjima o njima, i sa svojim iluzijama koje se neprestano razbijaju u sudaru sa stvarnošću.

Vjerojatno izgleda previše neugodno mnogima od vas da shvatite da su svi, osim onih rijetkih koji su se probudili, vrlo vjerojatno sebični i traže vlastitu korist, na profinjen ili manje profinjen način.

To vas dovodi do uvida da ne postoji ništa što vas može razočarati, nemate iluzija koje bi se mogle razbiti. Da ste bili u dodiru sa stvarnošću, nikada se ne biste razočarali. Ali, radije bojite ljude svijetlim bojama, nego da ih prozirete, zato jer nerado prozirete sebe. Zato morate platiti cijenu.

Prije nego što krenemo u daljnju raspravu, dopustite mi da vam ispričam jednu priču. Netko me je jednom pitao: "Kako izgleda prosvjetljenje? Kako izgleda buđenje?”

To je kao kad se jedan beskućnik u Londonu spremao ići spavati. Tog dana je jedva uspio naći koricu kruha za jelo. Došao je do nasipa na Temzi, gdje je obično spavao. Počelo je kišiti pa se ogrnuo svojim starim, poderanim kaputom.

Već je skoro zaspao kad se iznenada kraj njega zaustavi jedan Rolls-Royce. Iz auta je izašla lijepa mlada dama i rekla mu: “Jadniče, zar ste nakanili provesti noć ovdje na nasipu?"

I klošar reče: "Da."

Ona reče:"Neću to dopustiti. Idete sa mnom u moju kuću, dobro ćete večerati i provesti ugodnu noć."

Inzistirala je da čovjek uđe u auto. I tako su se dovezli izvan Londona i došli do njezine vile koja je izgledala kao da je iz snova, okružena velikim imanjem. Unutra ih je uveo glavni sluga, kome je dama rekla da se pobrine za čovjeka: "James, smjesti ga u jednu od soba za poslugu, i lijepo postupaj s njime."

I James se pobrinuo za sve. Mlada dama se već bila skinula i htjela leći u krevet, kad se sjetila gosta. Nabacila je nešto na sebe i odšetala se niz hodnik do njegove sobe. Vidjela je kako iz sobe izlazi tračak svjetlosti, pa je nježno pokucala na vrata, otvorila ih i našla čovjeka budnog.

Upitala ga je: "Je li sve u redu, dobri čovječe. Je li večera bila u redu?"

"Nikada u životu nisam tako dobro jeo, gospođo."

"Je li ti dovoljno toplo?"

"Da, krevet je ugodan i topao."

I onda mlada dama reče: "Možda trebate nečije društvo. A, da se malo odmaknete?"

I ona krene prema njemu, on se pomakne i padne ravno u Temzu.

Ha! Ovo niste očekivali! Prosvjetljenje! Prosvjetljenje! Probudite se.

Kada budete spremni zamijeniti svoje iluzije za stvarnost, kada budete spremni zamijeniti svoje snove za činjenice, sve ćete pronaći. Tada život konačno dobije smisao. Život postaje lijep.

Ispričat ću vam priču o Ramirezu. Star je i živi u dvorcu na vrhu brežuljka. Gleda van kroz prozor (nalazi se u krevetu jer je nepokretan) i ugleda svog neprijatelja.

Njegov neprijatelj je star i penje se na brežuljak oslanjajući se na štap, sporo i teško. Trebalo mu je dva i pol sata da dođe do vrha. Ramirez ne može ništa učiniti jer sve sluge imaju slobodan dan.

Njegov neprijatelj otvara vrata, ulazi ravno u sobu i iz kaputa izvlači samokres. "Konačno ćemo izravnati račune, Ramirez!"

Ramirez daje sve od sebe da ga odgovori od toga: "Hajde, Borgia, ne možeš to učiniti. Znaš da više nisam onaj isti Ramirez koji je s tobom loše postupao dok si još bio mladić. Ni ti više nisi onaj isti mladić. Pusti to!"

"O, ne", kaže neprijatelj, "Tvoje slatke riječi neće me spriječiti u izvršavanju ove moje božanske misije. Želim se osvetiti i ti glede toga ne možeš učiniti ništa."

A Ramirez kaže: "Ipak ima nešto!"

"Što?" upita neprijatelj.

"Mogu se probuditi!", reče Ramirez.

I učinio je to, probudio se! Kada vam netko kaže: "Tu se ništa ne može učiniti"; recite: "Može, mogu se probuditi!" i odjednom, život više nije noćna mora, kako je prije izgledao. Probudite se!

Dođe me čovjek nešto pitati. Što mislite, što me je pitao? Pitao me je: "Jeste li vi prosvijetljeni?" Što mislite što sam mu odgovorio? Zar je to važno!?

Želite li bolji odgovor? Moj odgovor bi bio: "Kako bih to ja mogao znati? Kako bih to ja mogao znati? Zar je to važno?"

Znate što! Ako za nečim previše žudite, nalazite se u gadnom sosu. I znate još nešto? Kad bih bio prosvijetljen i kad bi me slušali zato što sam prosvijetljen, bili biste u gadnom sosu. Želite da vam mozak ispire netko tko je prosvijetljen? Kako bih to ja mogao znati?

Znate, bilo tko vam može ispirati mozak. Kakve to veze ima ako je netko prosvijetljen, ili ne? Ali gledajte, želimo se osloniti na nekoga, zar ne? Želimo se osloniti na nekoga za koga mislimo da je uspio. To nam daje nadu, zar ne? Čemu se nadate? Zar to nije samo jedan oblik želje?

Nadate se nečemu boljemu od onoga što sada imate, zar ne? Inače se ne biste ničemu nadali.

Međutim, zaboravljate da već posjedujete to čemu se nadate, samo što toga niste svjesni. Zašto se ne usredotočite na sada, radije nego da se nadate boljim vremenima u budućnosti?

Zašto ne biste razumjeli sadašnjost, radije nego da je zaboravite, i nadate se budućnosti? Nije li budućnost samo još jedna zamka?