Naime, zadnja dva tjedna u posjet nam je došao moj nećak (11 god). Obično svake godine dođe i tada se moj dragi i ja posvetimo samo njemu. Zajedno s mojim dragim obilazi karting, kino, ide na sqash, vozi bicikl, a sa mnom posjećuje muzeje, grad i okolicu. Oboje se trudimo posveti mu se čim više, te omogućiti da mu bude lijepo. A i nama je.

 

Inače, dragi i ja živimo sami, no prije mjesec dana dobili smo na ljetno čuvanje papigicu, Pika. Svojim dolaskom već Piko je promijenio puno toga, a ne moram spomenuti koliko je sliku promijenio moj nećak. Odjednom je u stanu gužva, stalno se nešto kreće, događa....

 

I sve je divno i krasno, no idila ne može trajati vječno (kao niti išta drugo). Tako sam se jučer navečer izderala se na obojicu, i dragog i nećaka. Zašto?

 

Čini mi se da tek sad uviđam koliko smo svi još tradicionalno odgojeni, podijeljeni na muško-ženske uloge. Žena kuha, sprema, a muškarci rade druge poslove. Tako su neki dan, dragi i nećak odlučili izbrusiti i pofarbati stol na balkonu. Super. I dok sam bila u gradu, oni su se primili posla. Nemojte me krivo shvatiti, divno je kad netko pomogne, ali.... kod nekih radova treba zatvoriti vrata od balkona, jer u protivnom netko drugi mora posisati i oprati podove i cijeli stan nakon toga! Dakle, tu sam se već pitala – da li su baš morali brusiti i raditi sve to?

Dalje. Jučer smo otišli kupiti neke stvari u grad. Hodali smo okolo, prošetali i uz put nabavili namirnice za ručak i još neke potrepštine. Dolaskom doma, vrećice su mi spustili u kuhinji i krenuli raditi nešto na kompjuteru. Slažem se, divno je baviti se djecom, no sve češće mi se čini da je žena rob u kući. Njenom poslu nikad kraja. Zašto su nas tako učili? Zašto samo žene imaju obavezu u kuhinji? Zašto samo nama smeta nered po stanu ili mrvice po podu? Kad pitam da mi pomognu – evo sad će, no s kompom uključenim to „sada“ traje. „Pa što se ljutiš, nigdje ne gori“. Da, očito samo ja imam problema...

I kap koja je prelila čašu je bila ta da smo sinoć kasno gledali film, a njih dvojica su se počeli šakljati i natezati tako da je nećak nogom prolio vodu po stolu, knjigama,...jedino što sam u prvi trenutak vidjela je bila boca crvenog vina koja je isto bila na stolu. I odmah panika - kako ćemo to oprati?! Ne znam ni sama od kud tolika žestina u meni, skočila sam kao da me je netko izbo u stražnjicu, izderala se kako je njima sve zabava, a ja ne mogu niti pogledati film u 22.30! Dragi je (jadan) pokušao objasniti da je to samo voda, no bilo je uzalud. Ta drama mi je bila potrebna zbog nečeg drugog, nečeg što me je gušilo više od te vode.

Poslije sam se sramila sama sebe. Unatoč tome što je dragi bio divan, zagrlio me i tješio, moj osjećaj krivnje bio je još gori jer „gle, on je tako divan, a ja takva rospijetina“. Kako sam tako mogla? Ta to je samo voda! Pa on je još samo dijete! Divno je da se moj dragi s njim tako zabavlja i voli družiti. Da li je moguće da sam ljubomorna zbog njihovog odnosa?  Da li se osjećam isključenom?

Jako me je prestrašila moja reakcija. Znam da nije bilo pravog razloga da tako reagiram, osim što neki pravi razlog čuči u meni. Stoga sam danas ujutro odlučila ponovo uzeti tu knjigu i krenuti s meditacijom u uvid. Moram naći uzrok jer nitko ne želi luđakinju u kući, niti ja želim to biti ili pak stalno imati nekakav osjećaj krivnje. Kroz meditaciju sam shvatila da „ne moram biti savršena da bi me voljeli“, a to vrlo često radim. Metem pod čim vidim par mrvica, pa kamenac na pipama treba oprati, pa balkon jer se prljavština unosi u stan, pa kuhinja mora biti uredna,...nije ni čudo da sam umorna, bez smisla za humor, te da se osjećam kao kućna robinja!  Također sam shvatila da se moram ispričati nećaku, jer on je divno dijete koje nam je donijelo toliko radosti i veselja, a moje frustracije nemaju nikakve veze s njim.

Da, majke, žene, kćeri u našem društvu učene su, od malih nogu, da moraju održavati kuću, brinuti da sve funkcionira, da je sve čisto. Voljela bih da smo malo opuštenije i da i nama sve bude zabava. Bojim se da tek sada puno bolje razumijem moje kolegice koje su već ujutro na poslu frustrirane jer nisu stigle djeci pripremiti odjeću ili nisu stigle oprati kosu, a još i suprug zove i pita gdje su tenisice njihovog djeteta! Da li uistinu sve treba biti pod savršenom kontrolom?  Kako uopće spojiti taj muški i ženski svijet? Oba svijeta su divna, no prihvatljivi su (samo) svaki za sebe. Jer teško je prihvatiti da je svijet zabava, gdje nered i razbacani veš nisu neki problem, ili da suđe može ostati na stolu od večere do ujutro? Kako spojiti taj svijet s ženskim, gdje je mrvica na podu važna, suđe se drugi dan teže opere i gdje većini stvari pristupamo s emocionalne i praktične strane jer unatoč svoj pomoći koju dobijemo od svojih partnera (a moj dragi je jučer napravio palačinke za doručak prije nego sam se ja digle, pomogao mi oko ručka, i uistinu nemam što reći na njegovu pomoć), ALI ženama ostaje još uvijek barem 70% posla.

Kao i obično, nije mi cilj nikog uvrijediti, niti jednog muškarca ili ženu. Volim muškarce u svojoj obitelji jer bez njih ni mi žene ne bismo bile kakve jesmo. Jedino se nadam da se ta kompromisna crta dva svijeta da nekako pronaći. Meni je ovo tek početak, al eto meditacija je pokrenula svoje.....“ne moram biti savršena da bi me voljeli“ biti će od sad moja krilatica kad uđem u kuhinju....