Oduvijek sam se divila vedrim starcima kako mudro zbore, sve nekako mirno prihvaćaju i nemaju problema sa zauzdavanjem nestrpljivosti poput mene! Teško ih je naljutiti, gotovo nemoguće raspaliti, a najmanja sitnica može ih razgaliti...

Godine prolaze i ja ih sve više brojim. Nestrpljivost je popustila, za ljutnju mi puno više treba, a raznježiti me je sve lakše iako sam oduvijek bila emotivac. Ipak, ja se ne osjećam mudro već pomalo tupo. Sve životne tegobe ostavile su na meni traga, a proživljenja tuga zbog razočaranja bliskim osobama učinile su od mene suzdržaniju osobu.Više ne reagiram burno kao prije, teže se zanosim, a sve češće prikočim srce i pustim razum da odradi svoje!

Sve mi se više čini da sam se lani "potrošila" i u kratkom vremenu prošla ljestvicu emocija od straha, bijesa, tuge, nevjerice, pa sve do prihvaćanja...Što je najgore, ja prvo prihvatim pa onda prođem ostatak.To je dobro jer ne ispadneš iz realiteta, ali ipak pogađa...

Često se sjetim stare sebe i kad se potrudim osjetim dašak prošlosti, ali to više nije to! Sve mi je bliža mudra izreka moje pokojne Ane "što će biti, bit će", koja me je do prije nekoliko godina itekako užasavala!!!