Nažalost, pretrpani obavezama često zaboravimo na lijepe običaje kojima su nas učili te ih se ponekad više ne pridržavamo ili čak zaboravimo na njih. U trenutku kada sam uznemirena zbog svojih bližnjih ili osjećam neki straha za sebe tada se više posvetim molitvi. Takav primjer desio se je prošli tjedan kada sam bila na brodu zajedno s prijateljima.

Već godinama odlazimo na more tako da većoj brizi i panici ni ovaj put nije bilo mjesta. Međutim, s obzirom na vremenske (ne)prilike situacija je bila lošija nego obično. Od nekoliko dana na moru, dva su bila sunčana, a ostalo vrijeme je padala kiša, puhalo je, valjalo nas je more, ili je bila oluja i sijevalo je. Ne znam koja od tih pojava mi je „draža“ kad sam na brodu.

Ipak, najgore sam se osjećala prvi dan kada smo isplovili i upali u oluju (ili se je barem meni tako činilo). Znala da su naši dečki na brodu sposobni voziti brod u ovakvim uvjetima i da imaju iskustva (jedan od njih je preplovio Atlantik natječući se u regati od Španjolske do Kariba!), te da ne trebam brinuti, ...ali moj strah za život bio je veći.  Panično sam se uvjeravala kako se jedrilica ne može okrenuti i da sami valovi nisu toliko opasni. A kako je vani još i jako padala kiša s vjetrom, odlučila sam ostati u kabini. Srećom, od toga mi nije mučnina.

Legla sam na krevet i počela razmišljati. Jasno, u krivom smjeru „Što nam je ovo trebalo? Kad će više ta Korčula? Pa zašto baš danas?...“ Naravno, niti jedno od ovih pitanja ne pomaže. Odluka da se umirim i fokusiram na ljepše stvari bila je bolji izbor. I tako sam počela sam moliti. Prizivala sam sve anđele, sve svece i bića svjetla koja su mi bliska. Zamišljala sam kako me iscjeljuju, odnose moje strahove i brigu, ublažavaju grč u želucu,...tuširala sam se u zlatnoj anđeoskoj svjetlosti, pročišćavala sve negativno. Molila sam da nas vode, pomognu da nađemo vez u obližnjoj luci, da se sigurno i brzo dočepamo kopna. Osim toga, radila sam i reiki...uključila sam i radila sve što sam znala. Činilo mi se je dugo, no nakon nekog vremena, moja zabrinutost je splasnula, osjetila sam mir i opuštenost. Bila sam zahvalna, a i sada sam, svim bićima na svakoj pomoći.

Ova situacija u meni je potakla pitanje: koliko smo kao odrasli zaboravili pomoći si i olakšati neku tešku situaciju? Kako sami sebi pomažemo kad osjetimo strah i/ili brigu? Da li molitvom, meditacijom, slušanjem glazbe koju volimo? Vjerujem da uopće bitno koji je to način, jer nema pravog ili krivog načina.  Najvažnije je otpustiti emociju i transformirati je u nešto dobro. Na putu možda možemo otkriti i dublji uzrok, te iscijeliti i njega.

Zahvalna sam danas mojoj noni na strpljivosti kojom me je učila moliti. Često se nađem u situaciji da spontano počnem upravo to činiti. Vjera me digne, shvatim da nisam sama i da uvijek od nekud stiže pomoć. Jer stara poslovica ne kaže uzalud „tamo gdje se zatvore vrata, negdje blizu se otvori prozor“.