Sjetila sam se svog djetinjstva kad sam s bakom ujutro odlazila na malu tržnicu. Držala bi me čvrsto za ruku, hodale bismo uskim ulicama starog grada, a susjede su nas putem zvale „pridite pokle na kafe“. Na tržnici, ono malo prodavača, svi su znali tko je tko, čiji je taj mali/mala, kakve probleme ima obitelj, dok su mene obično povezali sa „to je ona koja ništa ne jede“,... Da, u malom mjestu ništa nisi mogao sakriti.
Voljela sam ljeta kod bake. Ujutro je dežurni iz moje ekipe prijatelja, prošao po svim kućama skupio ručnike i odnio ih na plažu. Mi bi kasnije stizali i po cijele dane smo bili na plaži, kartali, kupali se, skakali u virove iz brodova,... U neko doba none su dolazile s breskvama za užinu, sjele bi na klupicu i gledale nas, kao galebovi koji paze svoje male. Nije nam bilo kraja; divljali smo po cijele dane, igrali se zvona (trčali od vrata do vrata i zvonili, pa onda bježali), kasnije se utrkivali s barkama (naravno, dok su roditelji bilinegdje na poslu) te se zalijevali s kantama da bude sklisko i da suparnici padnu u more...
Iz te moje priče, mog divnog djetinjstva, vratila sam se i gledala to malo mjesto, nije se puno toga promijenilo. Danas tamo trče novi klinci, između ostalog i moji nećaci, imaju neke svoje igre, neka svoja divljanja,... Gledala sam gradsku kavanu, glavno mjesto okupljanja, bakice i dalje sjede i „piju kafe“. Iako je to još uvijek moje rodno mjesto, malo koga više poznajem, malo tko više zna čija je ta „mala“. Moja nona još je živa, hvala Bogu, no više ne želi ići nikud iz kuće, sjedi pored peći, čeka,..
Razmišljala sam koliko još ima takvih gradova. Svi mi u njima možemo naći svoje rodno mjesto, svoje nećake i djecu kako idu u naše škole, svoje bake i rodbinu koji su ostavili trag u tom mjestu. I kad bi se zavukli nekim čudom, prošetali tim kućama, vidjeli bi život, svakodnevicu nama dragih ljudi. Vidjeli bi kako i dalje život ide sličnim putem, bake i dalje sa svom ljubavlju brinu za svoje unuke, naša djeca i dalje idu u školu i nose uz put smeće, a možda se i ljute zbog toga...i nije mi jasno, kako ikome može pasti na pamet razbijati tuđe gradove, bacati bombe na ulice, uništavati imovinu, ljude, djecu,...svi smo mi nečija obitelj, svaki grad na ovom planetu je nečije rodno mjesto. Kako su ti ljudi zaboravili svoje djetinjstvo, svoje bake, prijatelje i dječje igre?
Možda ne bi bilo loše povremeno otvoriti svoj album, pogledati slike, sjetiti se svega, zapamtiti dobro svako lice, svaki kamen i klupicu gdje smo nekad sjedili. Vjerujem da bi se tako puno teže odlučili dignuti ruku, baciti neko oružje na nečije rodno mjesto.