Posao koji rade vezan je najviše za žene. Bolesti i poremećaji, kod žena naročito, često su povezani upravo s emocijama, stoga bi u takvoj ustanovi suosjećanje bilo ključno. No, evo kako sam ja sve doživjela:

 

Bila sam naručena u 10.50 (pomak s cijelo dnevnog čekanja!), no ipak sam došla malo ranije od termina. Sestra na odjelu mi je rekla „slobodno prošetajte, ovdje su još žene koje su bile naručene jutros u 8.00“.  Pa dobro, otišla sam na kavu i vratila se za jedan sat opremljena novinama i keksima. Hrpa žena se je izmjenjivala, s nekima su bili muževi, svako toliko prošao bi i neki liječnik (koliko napuhanih ega!)... No ono što mi je zazvonilo, u tom čekanju, bili su parovi koji su stalno s bebicama prolazili kroz čekaonicu. Većina ni ne sluti koju sreću imaju, za razliku od 80% svih žena u ovoj čekaonici koje imaju tegobe s trudnoćom ili još gore kakvu bolest.

 

Nakon nekog vremena ti isti parovi su me počeli smetati. Trebaju li uistinu ovi ljudi gledati parove kako im prolaze pred nosom s djecom dok čekaju da im neki liječnik kaže dijagnozu koja će im možda promijeniti cijeli život? Malo bolja organizacija bila bi znatno bolja, umjesto mahanja crvenom krpom pred nosom tim ljudima? Znam, znam, neki će reći da to mene osobno to pogađa, možda i da. Al ipak, u trenutku liječenja ljudi su posebno osjetljivi, ranjeni iznutra, pogođeni nemirom i osjećajem nepravde,  a mali pomak organizacije prostora i uređenja olakšao bi im barem malo njihov teret koji i ovako sami moraju nositi.

 

Drugo, čemu se nisam mogla načuditi su bili ti (mladi) roditelji. Svjesna sam da ljudi ne znaju jer inače neke stvari ne bi radili svojoj djeci, ali opet toliko se danas govori o psihologiji djeteta, o najvažnije prve 3 godine,... O potrebi da dijete bude čim više s roditeljima, podržavano i voljeno, većina kao da nije čula.

 

Uglavnom, roditelji bi s bebama izlazili iz ordinacije na kraju hodnika (istoga kao i mi) i većina tih bebica je plakala. Pretpostavljam da se radi o nekom cijepljenu ili nešto slično. I svi ti roditelji, svoje bebe su stavljali u prekrasne nove nosiljke, sjedalice ili torbe, zamotali ih i izlazili. A djeca plaču, plaču.

 

Što li je s utjehom, što je s tim da se beba umiri na grudima majke ili oca, što je sa strahom od napuštanja koje će to dijete (lako moguće) kasnije imati, ...Ništa.

Nisu li tih 9 mjeseci čitali nešto o onome što ih čeka, spremali se, puštali glazbu djetetu i razgovarali s njim, meditirali ili samo se opuštali? Neka plemena u Africi djecu do prve godine uopće ne spuštaju iz ruku! Nose ih u marami, i to svi: bake, stričevi, braća, susjedi, svi. Na taj način, dijete uvijek osjeti nekoga uz sebe, mirno je, spokojno i sigurno! A mi, ranjenu bebicu, od par tjedana, šokiranu od svih promjena, ovog svijeta i svega stavljamo u sjedalicu i nosimo brzo nekamo. Da, brzina i užurbanost...to je nešto što će se provlačiti kroz život većine. I već tu dajemo joj do znanja da je nešto drugo bitno, da se treba strpjeti, otplakati svoje i da će kasnije biti u redu (da li će biti?).

 

Ovo je samo moje viđenje svega, znam kakvo nam je društvo, koji su problem.... i naravno, sve je prošarano mojim emocijama i situacijom u kojoj se nalazim.   No mislim da bi ova bolnica, ali i sve druge, trebala biti krajnje suosjećajna za sve njene pacijente. Također, trebala bi biti i edukativna ustanova gdje svatko može pitati informacije o svojim poteškoćama (a ne zvati poznate i nepoznate doktore preko prijatelja i rodbine, ili surfati netom u potrazi za odgovorima), znati što ih čeka i kako. Trebali bi imati nekoga tko bi pacijentima pristupio s psihološko-emotivne strane, a taj dio je skroz zapostavljen. Sve je to poznato i svima nama jasno, znam.  Al malo sam se iznenadila, jer obnova zgrade je odlična i dobra, no obnovom ljudi, uvjerenja, stavova, i načina rada utjecaj na sve, a najviše na zdravlje ljudi bio bi daleko jači, bolji i brži. A jednom će se i na tom drugom dijelu morati raditi...

 

No, ipak, kao što sam rekla, svaka promjena u pozitivnom smjeru dobro je došla, pa tako i samo uređenje ove bolnice. Želim da svaka Petrova trudnica, ali i svaka druga žena, od tamo izađe sretna i radosna.