Dugo sam te tražio,Učitelju, dugo čekao da vidim tvoje istinsko biće,i nikad Ti nisam bio bliže kao sad..Vidjeh Te usamljenog na planinskom vrhuncu,u meki suton,kad su oblaci ljubili prvi sjaj večernje zvijezde..Kaži mi,kako da se sad spustim u podnožje, kad konačno želim ostati uz tebe..Kaži mi,što me čeka dole,jer mi se čini da, konačno,spoznavši Tebe,sve počinje nanovo...

Što  me čeka tamo dolje,među onima koji su daleko od Tebe?

... Naići ćeš na smiješne jedinke,kojima eoni koje su prošli,nisu pomogli da se maknu s mjesta..sitni kradljivci svih mogućih ideja, kleptomani svijeta i uma, koji žive od onoga što drugi stvore,kao štakori izgrizu rupe u zidovima i promatraju ima li što vrijedno za proždrijeti..pa se obogate tuđim bogatstvom duha i guraju  to sve pod svoje..ali..ništa bez srca postići neće..sve su to na silu sljepljene krhotine razbijenih misli...I kad tad,sve će im se rasuti u lice...

...Ali kako ih prepoznati? Da li pokazuju svoje pravo lice? Ili imaju maske?

...

To su sve,samo ne ratnici..Ali duboko su u sferama laži i iluzija..Čak će se pretvoriti u one koji će objašnjavati smisao i oblik laži, ne bi li sakrili od drugih sebe, kao istinsku i najveću laž..Obući će se u nježnu odoru slatkorječivosti, ne bi li privukli one koji ne znaju svoj put, koji ga još traže..

...Ne mogu dolje...kako da se borim sa tolikom opsjenom?

Dovoljno ti je,da sve to vidiš..Ja ti dajem moje oči..da prodreš u nadublje bezdane patvorenosti..Ja ti darujem svoja krila,da možeš najviše sfere ljubavi doseći...

...A kako ćeš Ti onda biti Ti?

...Tek kroz tebe u sebi, Ja..mogu biti Ja...Rastočit ćemo zajedno sve bjesove sitnih kradljivaca i gmižućih crvuljaka,kandžama iskljuvati oči koje kroz tamne rupe u zidovima vrebaju bespomoćni plijen.. Sve maske pokidati i istinski ljude zagrliti..

Poletimo..zajedno...