ZRCALO BOŽANSTVA

•  Svaka ruža slatkoga mirisa priča nam tajnu svepostojanja.

•  Bijaše to divan voćnjak, bogat stabaljem i voćem, vinovom lozom i zelenilom. Tamo je sjedio Sufi, s glavom na koljenima; sklopivši oči, utonuo je u duboko, nezemno tihovanje. "Zašto", upitaše ga, "ne gledaš ove znakove Milostivoga Boga, koje je On svuda uokolo pogledu nam ponudio?" "Znakove", odgovori Sufi, "ja gledam iznutra, u sebi: vani su samo simboli znakova."

Što je sva ova ljepota na svijetu? Odraz zadrhtale grane, što se u potoku odslikava, odsjaj onoga vječnog Voćnjaka, što stoluje neuveo u ljudskim srcima.

•  Boljka zaljubljenog nenalik je na druge bolesti; ljubav je zvjezdogled Božjega tajanstva. Bila ljubav zemaljska ili nebeska, ona vodi k Bogu.

•  Oni koji niječu Boga nalik su čovjeku koji se odriče svjetlosti sunca i mjeseca, da bi zarinuo glavu u pijesak i pitao: "Ako je duh Božji nazočan u prirodi, gdje je onda njegova svjetlost?"

Da bi vidio ljepotu Boga oko sebe, on najprije mora podići glavu iz pijeska i pogledati oko sebe.

•  Rukotvorine Božje mogu se vidjeti posvuda oko nas, ali malo njih zna vidjeti svojstva Boga, koja su ove rukotvorine uvela u postojanje.

•  Pođi u radionicu gdje je svemir stvoren, i potraži u njoj Radnika. No budući da je djelo poput vela između Njega i tebe, ti ćeš Ga moći vidjeti samo u Njegovu djelu. I budući da je radionica Njegovo boravište, oni koji stoje vani ne mogu ga vidjeti. Stoga, uđi u radionicu - to jest, u nepostojanje - i gledaj djelo, gledaj Radnika.

•  Zar se pjenoviti val kreće bez rječne struje? Zar se prah može uzvitlati bez vjetra? Budući da si vidio prah - to jest, oblik - ugledaj i vjetar. Vjetar je nevidljiv; mi vidimo tek njegov učinak na vanjskim oblicima, stoga u vanjskim oblicima naziremo božanski duh, vjetar Božji. Rasplini svoje tijelo u gledanju, i prijeđi u prizor, prijeđi u prizor, u prizor!

•  Ljepota i veličina Boga pripada Njemu; ljepota i veličina stvorenoga svijeta posuđena je od Njega.

•  Znaj da je svijet stvorenih bića poput čiste vode bistrice, koja zrcali Božja svojstva. Njihovo znanje, pravednost, i dobrota, odslikavaju Božje znanje, pravednost, i dobrotu, baš kao što se nebesnica zvijezda odražava u vodi tekućici. Zemaljski kraljevi odjek su Božjega krajevstva. Učenjaci zrcale Božju mudrost. Ljudi i narodi mogu se mijenjati iz pokoljenja u pokoljenje, ali božanska su svojstva vječna. Voda rijeke često se mijenja, no odsjaj mjeseca i zvijezda u njoj ostaje isti.

•  Vanjski oblik zemlje prah je, no nutrina joj je od svjetlosti. Vanjski je izgled u sukobu s nutarnjom zbiljom - kao da je ljuštura školjke u sukobu sa svojim biserom. Vanjsko kaže: "Ja sam to i ništa više." Nutrina kaže. "Pozorno gledaj i naći ćeš me." Vanjsko kaže. "Unutrašnja stvarnost je obmana." Nutrina kaže: "Čekaj i gledaj. Otkrit ću ti istinu."

Vrh stranice

LJUDSKI DUH

•  Vidljivo je tijelo, skriven je duh. Tijelo je poput rukava, duh je ruka u rukavu. I um je nevidljiv, ali se i um i duh naziru u ponašanju čovjeka.

•  Ljudski je duh skriven, nesaznatljiv. Riječima našim i postupcima mi otkrivamo nutarnju prirodu njegove biti. Bit je toga duha nepromjenjiva, ali njezin izraz - naše riječi i djela - prolazne su i podložne mijeni. Naša molitva, duhovne bitke, post, sve je prolazno, ali duh koji ih potiče, traje zauvijek. Duh čovjeka brusio je i kušao sebe na kamenu kušaču božanske zapovijedi.

•  Tijelo je šator duhu, lađa Noi.

•  Ljudski je duh svijetao, i traži ono što je dobro. Mala sobost je tamna i pod uplivom je osjetila. I kako onda mala sobost pobjeđuje duh? Ona ga svladava zato jer joj je tijelo dom, dok je duh stranac u svijetu tjelesnosti. Pas brani svoje dvorište poput podivljala lava.

•  Evo kakvo je stanje čovjeka: donešeno bje anđelovo krilo i svezano za magarčev rep, kako bi magarac mogao prihvatiti štogod od vrlina anđela, čijim je sjajem obasjan.

•  Kad plodu u utrobi dođe vrijeme da primi duh života, sunce mu priskače u pomoć. Plod oživljava, jer ga sunce obdaruje duhom. Od drugih zvijezda plod prima tek nejasan biljeg, sve dok ga sunce ne obasja. Kako se plod spaja sa sjajnim suncem u materinjoj utrobi? Sunce ima mnoge načine, ćutilima našim skrivene: način kojim zlato biva još zlatnije, način kojim običan kamen postaje granat i crveni rubin, način po kojemu zrije voće, i način kojim se prestrašenu čovjeku daruje hrabrost.

•  Sunce, duh, u prozorima tijela podijelilo se na zrake. Kad gledaš sunčev krug, vidiš: jedan je; u to će posumnjati svatko, tko je zasjenjen svojim pogledom na tijelo. Mnogost je duh životinjski; ljudski je duh jedna bit. Kolikom je mjerom Bog posuo Svojim svjetlom čovječji rod, tolikom su mjerom ljudska bića suštinski jedno. Ali u istini, Njegova je svjetlost nedjeljiva.

•  Duh je poput sokola, tijelo je negva njegova. To jadno, okovane noge i slomljena krila stvorenje!

•  Jezgra je svakoga ploda bolja od njegove kore. Gledaj tijelo kao koru, a na duh gledaj kao na jezgru.

•  O ti, koji si zaljubljen u svoj um, i koji izdižeš sebe iznad obožavatelja oblika - znaj da je tvoj um tek zraka sveopćega Uma, bačena na tvoja ćutila; gledaj na nj kao na pozlatu svrh vlastitoga bakra.

•  Um je oblikom dvojak. Prvi se oblik stječe, uči se iz knjiga i od učitelja, razmišljanjem se i pamćenjem, logikom i znanošću njeguje. Na taj način jačaju umne moći, ali što više znanja stječeš, to veći teret nosiš. Drugi oblik uma dar je Božji. Njegov je vrutak samo srce ljudske duše. Kad voda božanskoga znanja proključa iz duha u um, um se tada razbistri i razblista, da se više nikad ne zamuti, nikad ne umrtvi.

•  Ljudski je duh u istini svjesnost, izbrušena ogledima i kušnjama. Oni, u kojih je veća svjesnost, većega su duha. Viši je ljudski duh od životinjskoga, zbog veće svjesnosti. Nadalje, anđeoski je duh viši od ljudskoga, jer nadilazi našu razinu svjesnosti, dok je opet duh sveca viši od duha anđela. Oni, u kojih je manje svjesnosti, morali bi učiti do nogu onih u kojih je svjesnost veća. Ruža se poklonstveno ne prigiba pred trnom.

•  Tvoja tjelesna svojstva, kao i tvoje tijelo, puka su posudba. Ne vezuj se srcem za njih, jer su netrajna, tek sat vremena traju. Nasuprot njima, tvoj duh je vječan. Tvoje je tijelo na zemlji poput svjetiljke, čija svjetlost nadolazi odozgor, iz besmrtnoga Izvora

SVRHA ŽIVOTA

•  Bog je spustio ljestve pred naše noge: nama je penjati se, korak po korak. Imaš noge: pa zašto glumiš hromoga? Imaš ruke: zašto kriješ prste koji umiju zgrabiti? Poneseš li Božji teret, On će te podići. Prihvatiš li Njegove zapovijedi, On će te zasuti Svojom milošću i obiljem. Tražiš li sjedinjenje s Bogom, združit ćeš se s Njim za svu vječnost.

•  Bio je to Stvoritelj naš, koji nas je vodio kroz stupnjeve razvoja, od stanja životinjskoga do stanja ljudskoga. Svrha Mu je bila učiniti od nas bića uma i svjesnosti, kako bismo Ga mogli spoznati.

•  Svijet je nalik na sudnicu, u kojoj je Bog naš sudac. Pozvani smo ispuniti naš savez s Onim, tko nas je upitao: "Nisam li ja gospodar tvoj?" Na šta smo Mu odvratili: "Oh, da." I budući da smo ovdje na zemlji usred postupka sudskoga, svaka nam riječ i djelo postaje svjedok i dokaz tog saveza.

•  Ne upinji se toliko da bi ostvario svoje svjetovne težnje; upinji se samo oko stvari svoje vjere. Inače, tvoj će život ostati neispunjen, tvoj kruh nedopečen. Tvoju grobnicu neće ukrasiti kamen, drvo, ili žbuka, već tvoje vlastito kopanje groba duhovne čistote, i tvoj ukop tebe u Božje biće, i tvoja pretvorba u Njegov prah, i tvoje uranjanje u ljubav Božju, kako bi te ispunio i nadahnuo Njegov dah. Grobnica ukrašena kupolama i tornjevima ne priliči sljedbeniku istine. Pogledaj čovjeka odjevena u svilu - hoće li baršun i svila pridonijeti njegovoj spoznaji? Njegova se duša svija u mukama, škorpion tjeskobe uzidan je u njegovu srcu, razdrtu bolom. Njegova je tjelesna prilika urešena skupocjenim čipkama i nakitom, ali u svojoj nutrini on jeca, gorkim mislima plijen; dok netko drugi korača ogrnut starom i iskrpanom kabanicom, no s mislima slatkim kao sok šećerne trske, s riječima poput meda!

•  Naše riječi i postupci svjedoče naše skrovite misli; zajedno one iskazuju duh naše nutrine. To je svjedočanstvo našega života, naš razlog bivanja na zemlji: da očitujemo istinsku prirodu našega duha, dotaknuta duhom Božjim.

•  Malo pomalo Bog čovjeku oduzima ljepotu; malo pomalo i izdanak vene. Pođi i kazuj na sva usta: " Komu god udijelismo duljinu dana, tomu dodijelismo i njihov otklon. Tragaj za duhom; ne poklanjaj srce kostima.

•  Svijet je tamnica, a mi smo zatočenici: iskopaj rupu u tamničkom zidu i iziđi u slobodu!

•  Govori duša svojim neplemenitim zemaljskim dijelovima: " Moj je izgon bolniji od vašega. Ja sam nebeskoga roda i koljena." Tijelo žudi zelenu travu i vodu tekućicu, jer od njih vuče podrijetlo. Duša žudi život i životvorca, jer ona je potomak Beskrajne Duše. Žudnja duše je znanje i mudrost, žudnja tijela su voćnjaci, livade i vinova loza. Žudnja duše je uzlet i uzvišenost; žudnja je tijela dobit i ugađanje sebi.

•  Ne gradi dom svoj u zemlji drugih; svoj posao obavljaj, a ne posao stranca. Tko je stranac? Tvoje zemno tijelo, izvor svih tvojih žalosti.

•  Bio ti na svijetu i najveći učenjak svojega vremena, promatraj kako nestaje taj svijet i to vrijeme!

•  Izučio si zanat zbog svjetovne zarade, kako bi zaradom podmirivao potrebe svojega tijela; usredotoči se sada na svladavanje svojega duhovnog zanata, ne bi li se time pobrinuo za potrebe svoje duše. Na ovomu si se svijetu obogatio, pa nosiš skupocjene haljine: kad ga budeš napuštao, hoćeš li ih ponijeti sa sobom? Posveti se onomu duhovnom radu, čija je plaća Božji oprost u svijetu onozemlja. To je grad prepun trgovine i pogodbe, ali ne zamišljaj da će ti ovosvjetske zarade tamo dostajati. Bog kaže da su one dječja igra u usporedbi s naplatama onoga svijeta. Isto je to kao kad se djeca igraju dućana; njihova roba i novac vrijede samo u njihovoj igri - u stvarnomu svijetu nemaju nikakvu vrijednost. Ovaj je svijet poput igrališta, a smrt je noć, kad se vraćaš kući umoran i prazne novčarke. Zarada bogoštovlja jest ljubav, duševni ushit i blizina Božja.

•  Glava može biti prepuna beznačajnih svjetovnih stvari, i čovjek može poznavati sve znanosti ovoga svijeta, a da ipak ne zna vlastitu dušu. Čovjek poznaje naročita svojstva svake tvari, ali je u pogledu poznavanja vlastite suštine jednaka neznalica kao i magarac. On izjavljuje: "Ja znam šta je dopušteno, a što nije." Ali on ne zna jesu li njegovi vlastiti postupci dopušteni. On zna točnu vrijednost svake stvari koju kupuje i prodaje, ali u svojoj ludosti nema pojma o vlastitoj vrijednosti. Naučio je razlikovati pogodne zvijezde od nepogodnih, ali mu ne pada na um upoznati vlastitu dušu, kako bi saznao u kakvu je duhovnom stanju - sretnomu ili jadnomu. Poznavati sebe i živjeti svoj život predviđajući Sudnji dan, znači ovladati najvišom znanošću.

•  Zbog čega te čudi nemoć ljudskoga duha, koji se ne može sjetiti mjesta odakle je došao, i gdje je postao, gdje prije tjelesnoga rođenja obitavao? U ovomu snovolikom svijetu naš duh je u koprene ovit, onako kako su zvijezde zastrte oblacima, te tako on ne može vidjeti svoje prijašnje duhovno stanište. Zadaća je ljudskoga duha na zemlji da pročisti srce, kako bi ono uzmoglo prozrijeti koprenu i usredotočiti se na duhovni predio. Srce mora prodrijeti u tajnu ovoga života, i nezamućenim okom ugledati početak i kraj.

•  O Ti, koji si nam učinio lakim ovaj trud besplodni, a ničim na zemlji nagrađen, oslobodi nas! Nama se on čini zamamnom mekom, ali doista je samo kuka udice. Pokaži nam kakav uistinu jest.

•  Početak, koji je misao, svoj kraj nalazi u djelu. Plodovi su najprije u mislima, ali se istinski vide tek na kraju. Kad obaviš posao i zasadiš stablo, kad se pojavi plod, tad čitaj prve riječi.

•  Božji je naum za čovjeka da stekne oko koje vidi, i srce koje razumije.

•  Sve osim ljubavi najdivnijega Boga pa makar prijalo kao zalogaji slastice, uistinu je umiranje duha. Što to znači, umiranje duha? To znači koračati prema tjelesnoj smrti, i ne piti Vodu života.

  Ne plači na mojemu grobu "o jao, tebe nema", jer za mene to je vrijeme radosnoga susreta! Kad me budu spuštali u raku, ne reci mi zbogom, jer ja odoh iza zastora u vječnu milost!

•  Svatko se toliko boji smrti, a istinski se Sufi tek smije; ništa ne može nauditi njegovu srcu. Ono što udara po ljušturi školjke, ne dotiče biser.

•  Kad bi nam se pokazalo duhovno onostranstvo, i put u njega, niko ni časa više ne bi ostao u ovostranstvu.

•  Kad ja umrem i ti mi u posjete dođeš, ne dolazi mi na grob bez bubnja. Jer na Božjoj gozbi narikačama nema mjesta.

•  Ovaj je svijet poput sna, ali se tebi, spavaču, čini stvarnim, sve dok iznenada ne osvane smrt, i ne oslobodi te noći razmišljanja i laži. Kad ugledaš svoje stalno boravište, nasmijat ćeš se žalostima koje su opsjedale tvoje zemaljstvo. Kad se probudiš, postat ćeš svjestan svega što si činio u snu, u tomu postojanju svezanom za zemlju. Ne misli da će se tvojim djelima suditi tek kao ružnim postupcima počinjenima u snu, a bez posljedica po tebe. Ali u času buđenja, suze tvoje žalosti, i jauci tvojega bola, okrenut će se u radost!

•  Duša je vjerna povjerenu joj dobru: što god u nju posiješ, to ćeš i požnjeti. Ali dok proljeće ne donese znak od Boga, zemlja ne otkriva svojih tajni.

•  Tijelo, poput majke, trudno je s djetetom-duhom; smrt su trudovi i grčevi rođenja. Svi duhovi koji odoše u slijedeći život, tjeskobno čekaju porođaj toga ponositoga duha.

•  Bog ti je dao život, i obdario te Svojim svojstvima; na kraju ćeš se k Njemu vratiti.

•  Smrt je zapravo duhovno rođenje, puštanje duha iz tamnice ćutila u slobodu Božju, baš kao što je tjelesno rođenje oslobođenje čeda iz zatvora maternice u slobodu svijeta. Dok je porođaj bolan za majku, on djetetu donosi odrješenje.

•  Oni, kojima se smrt čini slađom od šećera - zar se njihove oči mogu zaslijepiti napastima zemaljskoga predjela? U smrti tijela oni ne vide gorak kraj, već blagoslov izbavljenja iz tamničkih uza u prekrasan vrt. Smrt će ih izbaviti muka ovoga svijeta: nitko ne plače zbog gubitka takve ništoće! Ako udar zemljotresa poruši zidove tamnice, hoće li se zbog toga žalostiti srce sužnjeva? Hoće li oni protužiti: "O jao, ovaj je mramor slomljen, a naš duh i duša umakoše sužanjstvu. Divili smo se kakvoći i ljepoti mramornoga kamena našega zatvora. Zašto ga je razorio potres omogućivši nam bijeg?" Nijedan uznik neće govoriti takve besmislice, sve dok su mu vješala posljednja stanica tamničkoga puta. Smrt ne može biti gorka onomu, komu umjesto zmijskoga otrova dadoše šećer.

•  Duša, smrću oslobođena meteža i skučenosti tijela, uzlijeće na krilima duha, poput zatočenika u uzi koji noću sanja o zanosnomu vrtu ruža, i koji kaže Bogu: "O Bože ne daj mi da se vratim u tijelo, već mi dopusti da poput princa lutam ovim vrtom." Bog mu odvraća: "Uslišat ću ti molitvu, možeš ostati." Pomisli kako li uznosit mora biti takav san! Bez umiranja sanjač nalazi sebe u raju. Žali li on imalo za svojim životom jave, ili za tijelom koje je još uvijek okovano u zatvorskoj uzi? Ako si istinski vjernik, onda ustani, uđi u borbene redove, jer za tebe se sprema gozba na nebesima. Zatvori usta i ne daj im hrane i pića, požuri k nebeskomu gozbenom stolu. Neka ti pogled stalno bude uprt u nebo, zadrhtan od tvoje želje da nebo dosegneš.

•  Reče jednom neki čovjek: "Ovaj bi svijet bio divan, kad ne bi bilo prijetnje smrti." Prijatelj mu odgovori: "Bez smrti, ovaj zbrkani svijet ne bi valjao ni šupljega boba. Bio bi poput neobrana kukuruzna klipa u polju, jalov i zanemaren, sa zrnima koja neće služiti za hranu. Ono što je zaista smrt, ti si pomiješao sa životom, i svoje si sjeme posijao u neplodnu zemlju."

•  O Bože, pokaži nam kako stvari zbilja stoje u ovoj kući opsjene. Nitko od umrlih nije zbog smrti žalostan: već tuguje kad spozna da se nije snabdjeo s dovoljnim zalihama za onostranski život. Inače, bio bi sretan, jer je napustio zatvor i našao se na otvorenu polju, ispunjen radošću. Od ovoga mjesta žaobe i iz ove duplje patnje prenijet je na široke poljane. "Sjedalo istine" umjesto palače laži, poizbor vino umjesto sirutke. I Bog je tamo kraj čovjeka, sad spašena od svijeta tvari i svih njegovih tegoba. Pa ako se još nisi uputio duhovnom stazom, imaš još trenutak ili dva da umreš svojim malim jastvom!

•  Umro sam za svijet kamenja, i postao sam biljka, umro sam za biljni svijet, i uzdigao se do životinje, umro sam za životinje, i postao sam čovjek, pa zašto bih se onda plašio smrti? Kada sam umiranjem postao manji? Na slijedećoj razini umrijet ću samo zato da bih se preobrazio, i među anđele visoko uzletio. Ali i od anđeoskoga stanja krenuti dalje, jer: "sve je prolazno osim Boga". Pa ću žrtvovati svoje stanje anđela da bih napokon postao ono što je svačijoj mašti nedohvatno: postat ću nepostojanje! "Zaista vam kažem ,mi ćemo se k Njemu vratiti."

•  Kad bi netko kazao čedu u majčinoj utrobi: "Gle, tamo vani uređen je svijet, zemlja je čarobna, širom raskriljena, bogata nebrojenim milinama, i stvarima ukusnim za jelo; po njoj planine, mora, i livade, mirisni voćnjaci, vrtovi, i plodne njive, a nad njom veličajna nebesa, suncem obasjana, zrake mjesečeve, i svjetlo bezbrojnih zvijezda; čuda su njena i divote riječima na nedohvatu, pa zašto onda ti, pijući krv, i dalje ostaješ u ovomu tijesnom zatvoru nečistoće i bola?" A što može čedo nego da ti gluho uho okrene, u posvemašnjemu nevjerju, jer slijepi nemaju mašte. Ono nikada nije iskusilo ništa izvan maternice, i ne može zamisliti takav svijet. Pa stoga, kad sveci u ovomu svijetu kazuju o svijetu onostranu bez mirisa i boje, nitko ih ne sluša; privrženost tjelesnu svijetu golema je zapreka, baš kao i čedu glad za krvlju, koja ga hrani u utrobi majke.

•  Od svakojakih vrsta znanja, za dan smrtni najbolja je priprema i putna zaliha znanje o siromaštvu duha.

•  Čega si zbilja vlasnik, i što si u životu stekao? Koje si bisere izronio s dna mora? Na smrtnoj će te postelji tvoja tjelesna ćutila napustiti. Ima li u tebi duhovnoga svjetla da ti obasja srce? Kada ti grobni prah ispuni oči, hoće li tvoj grob jasnim sjajem zasjati?

•  Neki je čovjek pošao kod zlatara. "Daj mi vagu," reče, "kako bih mogao vagnuti svoje zlato." "Odlazi," reče zlatar. "U mene nema sita na prodaju." "Daj mi vagu," ponovi čovjek, "i prestani se ovako neumjesno šaliti." "U mojemu dućanu nema metle," odgovori zlatar. "Dosta, dosta!" povika čovjek. "Ni riječi više od ovih šala! Daj mi vagu koju sam tražio. Ne pravi se gluhim, i prestani govoriti u zagonetkama." "Čuo sam što si rekao," odvrati mu zlatar, "niti sam gluh, niti djetinjarim. Znam ja što si tražio, ali gle, ti si drhturavi starčić. Ruke ti se tresu, a ono se tvoje zlato sastoji od najsitnijega trunja, pa će ti se rasuti. Onda ćeš ti reći: "Donesite mi metlu, da izmetem svoje zlato iz prašine." Pa kad pometeš zlato na hrpicu, vidjet ćeš da se ono pomiješalo sa prašinom; pa ćeš zaiskati sito. Ja sam tvoj kraj posve sagledao već na početku. Idi sada, i neka ti je dobar dan!" Na početku pothvata razaberi mu kraj, da se ne bi kajao u Sudnji dan!