Hermeneutika nam objašnjava umijeće razumjevanja pročitanog teksta pa bi, slijedeći ideju hermeneutike, trebali pokušati međusobnim dijalogom ostvariti umijeće međusobnog razumjevanja. 

Mi smo se sreli u ovom čudesnom svijetu MAGICUSA i trebali bi ga tako i doživljavati. 

LJUBAV, VJEROVANJE I ZNANJE su osnovne energije koje nas sjedinjuju, učenje i razmjenjivanje znanja bi trebao biti naš cilj, a ne KONKURENCIJA.

 

"Korijeni riječi nam često pomažu naznačiti neki dublji smisao. U grčkoj riječi dialogos, logos znači ''riječ'', ili radije ''smisao riječi'', a dia- znači ''kroz'' (a ne znači ''dva''). Dialog može biti između bilo koliko ljudi, čak i jedna osoba može ući u dialog sama sa sobom ako je prisutan dialoški duh. Predođba koja nam se nameće je strujanje smisla koji protječe među nama i kroz nas. A taj zajednički smisao jest ''ljepilo'' ili ''cement'' što drži ljude i zajednice na okupu.
Usporedimo ovo s riječju rasprava (discussion) koja u engleskom jeziku ima isti korijen kao udaraljke (percussion) i udarac, potres (concussion). Rasprava je poput neke igre stolnog tenisa gdje ljudi međusobno napucavaju zamisli i cilj igre je pobijediti ili zaraditi bodove za sebe.
No u dialogu nitko ne pokušava pobijediti. U dialogu se ne pokušava zaraditi bodove – ako se razotkrije bilo koja pogreška s bilo čije strane, svi su na dobitku. Ako bilo tko pobijedi, svi pobjeđuju. Tu ne igramo jedan protiv drugoga nego jedan s drugim."
David Bohm, O dialogu

 

Ponekada nam pri objašnjavanju ideje, metode i načina njenog izvođenja nedostaju riječi. Pričinja nam se da je naš jezik presiromašan za opisivanje osjetilno- osjećajnog u nama. Upravo zbog toga dolazi do nesporazuma, i tada mi se čini da se nalazim u kuli Babilonskoj i da nam je Bog uistinu izmješao jezike.

 

"Da smo dakle i ja i ti vješti i mudri prepirači, i da smo ispitali sva područja mišljenja, mogli bismo već od sada nadalje od šale iskušavati naše međusobne snage i - zametnuvši kao sofisti takav boj - jedan drugome govorom pobijati govor. Ali ovako, jer smo neznalice, htjet ćemo ponajprije ogledati naša mišljenja u njihovu međusobnu odnosu: što su zapravo i da li nam se međusobno slažu ili se nikako ne slažu... Kad je to tako, što ćemo drugo negoli mirno, kao ljudi koji imaju mnogo vremena, opet razmotriti - ne ljuteći se nego uistinu nas same istražujući - kakve su te pojave u nama?"

kaže Platon u svojim dialozima i ja pokušavam pronalaziti metafore kojima bih u onima koji me slušaju ili čitaju budila misone, ideokinetičke slike.

 

"Temeljni model sveg sporazumijevanja jest dialog, razgovor. Kako je poznato, razgovor nije moguć ako jedan od partnera vjeruje da je u bezuvjetno nadmoćnoj poziciji nad drugim, recimo na taj način da tvrdi da posjeduje prethodno znanje o predrasudama u koje je drugi zapleten. On se time zatvara u vlastite predrasude.

Dialoško sporazumijevanje u načelu je nemoguće ako se bilo koji od partnera u dialogu zbilja ne oslobađa za razgovor.

Tako primjerice postoji slučaj kad netko u društvenom ophođenju ne prihvaća mišljenje drugoga i apriori misli, onaj tko se ne slaže samnom taj je protiv mene.

U svojoj nesigurnosti takvi ljudi postaju agresivni, neugodni, a često su spremni i na vrijeđanje osobe koja misli drugačije.

Partnerstvo na kojem počiva društveni život u takvu je slučaju razoreno. Misliti drugačije, ne mora značiti sukob interesa, nego to znači da se dijalogom mogu riješiti eventualni nesporazumi." piše jedan od idejnih otaca Hermeneutike Hans-Georg Gadamer.

 

 

Dijalog je u svakodnevnom životu zastupljen manje nego što bi trebao biti. Točnije, pričinja mi se da neki ljudi veoma malo poštuju onu latinsku pravničku maksimu:

"Audiatur et altera pars", odnosno neka se čuje i druga strana.

Izgleda da je ta maksima od nekih zaboravljena ili nikada nije ni naučena.  Bez ove maksime, bez dijaloga se ne može zamisliti put do istine, kao ni sama istina.

Nažalost, mnogi se opredjeljuju radije za "slobodno" razmišljanje i zaključivanje, artikulirano ili napisano kroz komentare kao uvrede, optužbe pa i presude.