Ako se stranac zatekne u Zagrebu, “metropoli” novopečene evropske države Hrvatske, a osobito ako se zatekne subotom prijepodne, ostaće zatečen prizorom koji će prije pribrojiti kakvom dalekoistočnom nego evropskome gradu. Glavni zagrebački trg subotom prijepodne prepun je muškaraca. Muškarci stoje, puše, razgovaraju, važno šetkaju gore-dolje, osmjehuju se jedan drugom, uzajamno se tapšaju, mlađi se srdačno gurkaju, svi tapkaju poput jata pingvina. Ako stranac usmjeri pogled prema jednom uglu, vidjet će stepenice koje vode prema platou. To je Dolac, zagrebačka gradska tržnica. Stepenicama se uspinju i silaze žene ozbiljnih lica noseći u rukama plastične vrećice s namirnicama. To su Zagrepčanke, stanovnice nove evropske “metropole”, koje žure kući da skuhaju subotnji ručak.

Ova slika spada u tipičan jugo-imaginarij, i posve je svejedno je li vezana uz zagrebačku, beogradsku, gradsku ili provincijsku, “zapadnu” ili “istočnu” sredinu. Ona je tako opća i tako prirodna da je za vrijeme nastave seksualnog odgoja u osnovnoj školi (dakako, za vrijeme komunizma; danas se u školi uči vjeronauk) jedna učiteljica ostala zatečena pitanjem. Dok je učiteljica pokazivala crteže golog ženskog i golog muškog tijela objašnjavajući spolne razlike, jedno ju je dijete prekinulo zabrinutim pitanjem.

– A gdje su mami vrećice?

Homo balcanicus, jugo-muškarac ne postoji u jednini. On se rijetko kada pojavljuje kao usamljeni primjerak, osoba, individua, on je načešće – grupa muškaraca. Muški stanovnik južnoslavenskih krajeva se u grupi odgaja, u grupi raste, u grupi živi. Muška grupa je njegov prirodan okoliš, bez nje lipše kao riba na suhom. Mi smo dečki, što pijemo stojećki, glasi refren jedne popularne zagrebačke gradske pjesme. Jugo-muškarci šeću kroz život mentalno držeći jedan drugoga za ruke. I zato suvremeni zagovornici maskulinizma u svojoj potrazi za izgubljenim muškim identitetom ne bi trebali putovati na Novu Gvineju. Prekaljeni muški identitet im je tu, pod nosom.

U imaginariju jugo-muškarca jedno od važnih mjesta pripada ženi. Imageu žene nisu naškodile ni političke promjene koje je sa sobom donio Drugi svjetski rat (gdje su žene, mahom obrazovane ravnopravno s muškarcima sudjelovale u partizanskom pokretu), ni gotovo pedesetogodišnja praksa socijalizma (koja je zakonski barem izjednačila prava muškaraca i žena), ni dominantna zastupljenost žena u pojedinim djelatnostima (obrazovanje, medicina), ni njihova prisutnost u javnom životu (novinarstvu, sveučilištima, umjetnosti), ni pojava feminizma, ni tzv. demokratske promjene, niti pak novi rat. Žena u tom muškom imaginariju ima stabilni status – nižeg bića.

Ženin status čvrsto je markiran jezikom. Kolokvijalni sinonim za ženu (s dugom tradicijom i raširenom uporabom) je pička. U jednako širokoj uporabi je i riječ pizda. I dok pizde mogu biti i muškarci – riječ je, naime, o slabu, pokvarenu, nepouzdanom čovjeku (muškarcu, dakle, koji se ponaša kao žena!) – pičke su mahom žene. Ovi su kolokvijalizmi tako rašireni i česti da su izgubili uvredljivo značenje; često ih, uostalom, upotrebljavaju i same žene.

Pisac i jugo-muškarac Milorad Pavić u intervjuu za “Village Voice” na pitanje novinara što je za njega demokracija, odgovara: Demokracija je pičkin dim! Kako novinar nije razumio o čemu se radi, Pavić na mucavom engleskom hrabro ponavlja:

– ...A smoke of the cunt!

A pičkin dim je u hrvatskom i srpskom jeziku najraširenija fraza za NIŠTA, za nepostojeću stvar. Kada ljudi koji se sporazumijevaju na tim jezicima žele za neku stvar reći da je posve bezvrijedna, upotrijebit će poetsku sliku ženskog spolnog organa iz kojeg se dimi.

Kada nekome opasno prijeti, balkanski muškarac će se ponovo prisjetiti ženskog spola (Dobit ćeš po pički!); kada želi objasniti da je netko šutio kao zaliven, reći će: Šutio je kao pička; kada se pak želi pohvaliti da je nekoga pretukao, reći će: Prebio sam ga kao pičku!

Ako naš stranac zaluta na periferiju ili u kakvu provinciju neće mu promaći detalj: brojni plakati pjevačica i pjevača zabavne i narodne glazbe. Jugo-muškarci kao da jedva čekaju pojavu svježeg plakata. Kao zakleti homo deflorans jugo-muškarac neće odoljeti intervenciji u prostoru. Već ujutro će žensko lice biti napadnuto gomilama crteža penisa, nagrđeno brkovima i prostačkim primjedbama. Prvo što će promatrač zamijetiti bit će neskriveno samozadovoljstvo penetrirajuće muške ruke.

Kada balkanski mladi mužjak želi svome muškom krdu (a to često čini) objasniti kako je sinoć s nekom djevojkom vodio ljubav, on će reći:

– Izjeb’o sam je do smrti!

Rat u bivšoj Jugoslaviji je muški rat. Žene su u ratu poštanski sandučići, tijela koja služe za odašiljanje poruka drugim muškarcima, neprijateljima. Pritom neprijateljima koji su još donedavno bili braća.

– Silovanje u ratu je uobičajena stvar, ono spada u mušku psihologiju, ono je iracionalno, ono je, nadam se da ćeš me pravilno shvatiti, neka vrsta negativnog komplimenta ženi, ružna seksualna NEPODOPŠTINA. Ali to što je zaista monstruozno, to su namjerna srpska oplođivanja Hrvatica i Muslimanki. Ne tek puko silovanje nego namjerno oplođivanje. To je nacistički koncept, i takvo što su mogli učiniti samo Srbi – rekao je ogorčeno moj znanac.

Na pitanje što su žene jedan je dječak odgovorio:

– Žene su djevojčice, a djevojčice su drek na šibici!

Tekstovi iz knjige “antipolitičkih eseja” Kultura laži (Zagreb 1996), Dubravka Ugrešić