Već smo spominjali da u našem radu često krećemo od ideje da je obitelj poput emocionalnog sustava u kojem će pojedini članovi  - posebno djeca - preuzimati dio uloge ili odgovornosti nekoga člana obitelji koji ih ne izvršava na zdravi način, ili na drugačiji način modificirati ponašanje (npr. kroz neku vrstu bolesti ili poremećaja u ponašanju) kako bi obitelj održali na okupu i preusmjerili pažnju s težih konflikata.

Dio pokušaja da se održi obiteljska ravnoteža, koje nerijetko prepoznajemo u našem radu s ljudima, je i spontano, nesvjesno kreiranje određenih situacija u kojima snažne potisnute emocije unutar obitelji, ili obiteljske tajne, mogu ponovno isplivati na površinu kako bi bile izražene i razriješene. To znači, ponavljanje sličnih emocionalnih kriza kroz nekoliko generacija unutar obitelji. Kako je taj proces nesvjestan, obično emocionalni obrazac ostaje neprepoznat i emocije nerazriješene, štoviše, emocionalni teret može postati još teži za sljedeće generacije.

Takve situacije primjećujemo u mnogim slučajevima ljudi s kojima smo radili. Točan princip kako se takav obrazac prenosi još nam nije potpuno jasan, jer se nerijetko radi o obrascima o kojima osoba kao dijete nije apsolutno ništa znala. Ponekad se događa da se o određenom događaju u prethodnim generacijama uopće i počne govoriti tek kad se sličan događaj ponovi u kasnijoj generaciji. Određene emocionalne obrasce dijete osjeća ako su prisutni u odnosu njegovih roditelja i drugih osoba u okolini, no to nije dovoljno objašnjenje za pojedine kategorije takvog emocionalnog „naslijeđa“.

Najjednostavniji i najlakši za prepoznati i razumjeti su obrasci u kojima učimo određene kronične osjećaje od svojih predaka i odgajatelja, kao što su ljutnja, stid, osjećaj manje vrijednosti, strah i slično. Dijete vjeruje svojim roditeljima više nego sebi, pa i emocije roditelja, pogotovo one snažne i kronične, lako doživljava relevantnijima nego vlastite, posebno u dobi od 2 do 4 godine. Vrlo je lako preuzeti emocionalno funkcioniranje autoriteta kao nešto prirodno i neupitno. Osim emocionalnih stanja, lako se preuzima i cijeli niz navika koje utječu na fizičko tijelo i ponavljanje određenih bolesti ili psihosomatskih stanja kroz generacije.

Lako je također i objasniti situacije u kojima kao da kroz svoj život pokušavamo ispuniti neispunjene želje roditelja: kao djeca doživjet ćemo ih iznimno značajnima čak i ako ih percipiramo samo indirektno i povremeno. Određen broj roditelja aktivno očekuje od svoje djece da ispune njihove snove i tjera ih u tom pravcu. No nemali broj osoba tek negdje sredinom života primijeti koliko su na njih utjecali neostvareni snovi roditelja.

U nešto složenije obrasce spada kreiranje životnih okolnosti ili ponašanje kojima se ponavlja bolno, neodgovorno ili društveno neprihvaćeno ponašanje roditelja ili drugog autoriteta. Tako srećemo osobe u čijoj se obitelji u nekoliko generacija ponavljala npr. neželjena trudnoća, napuštanje djeteta, preljub ili abortus (premda zadnje dvoje i nije toliko rijetko da se ne bi moglo pripisati slučajnosti). Iz istraživanja tih obrazaca, moglo bi proizlaziti da se radi o nesvjesnom pokušaju povezivanja s roditeljem, pokušaj da ga se razumije i da mu se osjećamo bliži kroz ponavljanje njegovog iskustva, ili čak nesvjesnom pokušaju da samima sebi, roditeljima ili okolini poručimo da dotični roditelj nije toliko loš ili usamljen u svom ponašanju.

Pisali smo također o emocionalnom incestu i pretvaranju djeteta u emocionalnog partnera (članak „Emocionalni incest“). I ovaj obrazac se prenosi generacijama, budući da će djeca odrasla u takvim okolnostima najčešće stvoriti nekvalitetan brak, te se u zamjenu za partnerski odnos vezati za vlastito dijete na način koji im je poznat i čini im se normalan. Slični su i drugi obrasci zaljubljivanja: zaljubljivanje u nasilnike, ovisnike, nedostupne ljude može također biti obrazac koji se prenosi generacijama.

No, neobičniji obrazac u stvaranju partnerskih odnosa je da se povremeno u radu s ljudima može prepoznati da se klijent u biti zaljubio u osobu koja je na neki način slična članu obitelji koji nedostaje. Najčešće se radi o ignoriranom ili izbačenom članu, npr. kroz razvod, napuštanje, odricanje, pa i abortus, no i svaka situacija u kojoj je odlazak ili nestanak člana obitelji povezan s mnogo krivnje ili općenito snažnim i dugotrajnim emocionalnim šokom – npr. ubojstvo, nestanak, samoubojstvo, općenito prerana smrt i sl.- može utemeljiti situaciju u kojoj netko u obitelji, zaljubivši se u na neki način sličnu osobu, kao da pokušava u obitelj vratiti člana koji nedostaje. Sve se to odvija na potpuno nesvjesnoj razini i često je kombinirano i s drugim obrascima, kao što je zaljubljivanje u osobu koja ima i elemente roditeljskog ponašanja. Osim zaljubljivanja, u pokušaju da nedostajuću osobu vratimo u obitelj, možemo i sami preuzeti njezin identitet i početi se ponašati poput nje u pokušaju da popunimo prazninu. Posebno ako to čini malo dijete, to vodi gubitku vlastitog identiteta.

Nešto mračniji i neobičniji, no obrasci koje vrlo često otkrivamo, su obrasci povezanih preranih smrti unutar obitelji. Teško je to logički objasniti, osim možda pokušajem da se neizražene emocije unutar obitelji dovedu na površinu i riješe, no daleko previše često da bi to slučajno, otkrivamo da prerane ili dramatične smrti unutar jedne generacije – ubojstvo, samoubojstvo i slično – slijede prerane smrti u sljedećim generacijama – najčešće mrtvorođena ili rano umrla djeca, abortusi (možda previše česti da bi bili značajni dokaz) te daljnja samoubojstva. Ako ste rodili mrtvo dijete, ili je ono umrlo rano, ako se netko u vašoj obitelji ubio, provjerite je li u prethodnim generacijama bilo smrti uz koje su vezane snažne neriješene emocije.

Navest ću tri najneobičnija primjera s kojima sam radila – primjeri koji nemaju statistički značaj ali su u svakom slučaju zanimljivi. Jedan je muškarac iz Sjedinjenih država, s kojim sam radila telefonski. U njegovoj obitelji unutar tri generacije rođena su četiri para blizanaca, te je u svakom od tih parova jedan od blizanaca umro pri rođenju ili vrlo brzo nakon rođenja. Sljedeći slučaj posebno je neobičan, mada se ponovio samo kroz dvije generacije: majka klijentice rođena je u obiteljskoj kući u jednoj sobi, dok je u isto vrijeme u drugoj sobi umirala majčina tetka. Gotovo ista situacija ponovila se pri rođenju klijentice: za vrijeme porođaja koji se također odvio u kući jer majku nisu stigli prevesti u bolnicu, u drugoj sobi umrla je jedna majčina starija rođakinja.

Treći primjer je klijentica u čijoj su obitelji u tri generacije očevi umrli odnosno napustili obitelj unutar dvije godine od rođenja djeteta. U djedovoj generaciji, djed je umro ili poginuo još prije rođenja kćerkice, a muž odrasle kćeri umro je kad je dijete imalo nekoliko mjeseci. Kad je i to dijete odraslo – moja klijentica – muž je napustio obitelj unutar druge godine djetetovog života. Slučajnost ili obrazac? Ovakvi slučajevi nisu znanstveni dokaz sami po sebi, ali u svjetlu brojnosti tih obrazaca povezanih smrti, vrlo ih je zanimljivo razmotriti.

Obiteljska dinamika izuzetno je zanimljivo područje u kojima su česta iznenađenja. Ponekad nismo niti svjesni do koje su mjere naši životi utjecani životima prethodnih generacija. Čak i kad vam se čini da živite vlastiti život i donosite vlastite odluke, nije isključeno da su vaše odluke motivirane kompulzivnim, nesvjesnim ispunjavanjem vaše obiteljske dinamike – a zatim stvorite racionalne razloge koji će to opravdati. Postoje li u vašem životu drame ili situacije koje je bilo moguće izbjeći, ali kao da se niste mogli kontrolirati – razmislite postoji li nešto u prethodnim generacijama za što bi vaše odluke mogle biti kompenzacija.

© Kosjenka Muk, 2009

www.centar-angel.hr