Maska straha.

 

N a pisanje me inspirirao  današnji članak koji je postavila Maja.

 

 

Ovih dana, možda dva tjedna i više, unazad.. imam  iracionalne strahove..

Kako sam već naučena promatrati sebe, shvatila sam da bez obzira na povod , situacije ili razlog straha, sve se svodi na isto..strah od umiranja..

 Znam da ne mogu umrijeti..al izgleda to je teorija..(za um)  dok se ne osvjedočiš u suprotno.

Zapravo reći ću ,ne vjerujem u smrt a ipak.. strah postoji..

Kako je to moguće?

Mnoge sam strahove osvijestila, i oslobodila ih se..i shvatila da u konačnici

Sve se svodi na strah od gubitka sebe....TO JE STRAH EGA, A NE SEBSTVA.

 

Napr…strah da će se nešto loše desiti djetetu , je strah od toga da to               n e ć u.. m o ć i podnijeti.. Dakle, to je  sebičnost..a ne ljubav..ako neću moći podnijeti—tugovat ću, patiti  ću, i sve tako dok se dublje ne uđe u razolog strahovanja, i spozna da se iza svega javlja misao o umiranju..(naravno podsvjesno..)

Gledam na Magicusu, često postoji potreba u razgovoru da se bude u pravu.

Zašto? Što će se dogoditi?Jer ako nisam u pravu? Onda ne valjam? Ako ne valjam?- Onda me neće prihvatiti? Ako me ne prihvate?...priča uma ide sve dotle..da zaključuje..Onda  ću umrijeti!

Tako misli um..svačiji. Ego je kod svih isti.

To mi je jednom prilikom osvijestila jedna priča o nevezanosti..

Čovjek je bio isposnik, hodao svijetom i živio od milostinje..ako bi mu tko god što dao jesti..dobro, ako ne opet dobro.. nije mario ni za tijelo, ni za um.. jedino što je nosio uza sebe bila je čuturica za vodu.. od nje se nije mogao odvojiti..bojao se da ne ostane bez vode..jer..bojao se ..umiranja.

Svi  potisnuti strahovi, tko zna od kada, možda iz prošlih života..izviru van.

Ponekad, strah kulminira toliko da mi obuzima cijelo tijelo, ne pomažu ni molitve ni mantre ni ništa što sam naučila..

Toliko je jak..da samo čekam kada će me potpuno preplaviti.. no nekako ostaje na razini –„ispod glave..“ i osjećam ga kako mi s e uzdiže uz trup..kao jeza ..

Istovremeno ja sam svjesna. Svjesna sebe i tijela-uma-straha.

Mnogi psihlozi govore-treba se suočiti s a strahom.

Kako se suočiti sa njim kad ti se predstavlja kao duh?

U svakoj situaciji mogu s e suočiti sa strahom, ali kada je on u obliku misli- to prelazi moje moći sučavanja i djelovanja..Osim da ostanem promatrač.

To je jedino što mi ostaje.

Promatrati.

I onda se događa da on popušta. Naravno samo kad ne prosuđujem i ne opirem se. Opiranje, ga ojačava, misao o želji da nestane- daje mu gorivo, prosuđivanje ga oživljava.

Najteže mi je otpustiti želju da nestane. Kad osvjestim, da me želja ometa u tome da ga otpustim..onda on više nema oružja.. nema misli koja ga ostvaruje, nema otpora koji ga održava

Sv e dotle, on je šef.

Nekad s e javlja u obliku nemira, nekad u obliku tjeskobe , a nekada imam navalu panike. Ne da mi disati, ne da mi jesti..ne da mi živjeti..

Ne odlazim doktoru, jer tablete mi ne mogu pomoći..

Ne odlazim na psihoterapije- jer sam toliko naučila da bih mogla komotno drugima  davati psihoterpije. Može zvučati umišljeno, ali tako je.

Ostajem "sama "s njim..sa utvarom koja se predstavlja kao Istina.

Sai Baba kaže:

 Iščupaj ga, i vidjet ćeš da mu je korijen od magle.

****

 

Iz susjećanja spram onih koji prolaze isto ili slično..pišem ovo. Možda nekome pomogne.

Ako ništa drugo.. Nisi sam/a. Ima nas još..

Prolazimo isto.

I proći ćemo.

To je još jedna varka uma-ega.

Još jedna njegova maska koja ne dozvoljava Svjetlu da prodre do kraja.

 

Yasmin

 

Iza maske straha

I dio po dio maske izgara;
I vječnu, sputanu stvarnost -
Istinu, Svjetlo, besmrtnu dušu,
i kako god smo to zvali, dok smo još ne znajući masku nosili - oslobađa.