Postoji duboko u nama jedno mjesto, do kojeg stižemo slijedeći spiralu zlatnog reza, u čijoj su se zadnjoj točki smjestile BOŽJE OČI, oči  kojima vidimo i osjećamo sebe i univerzum. To mjesto je točka našeg prividnog mira, u središtu duše i  tijela, točka koja nas definira svjesnim bićem i omogućuje da  vidimo kako se tijelo i duša sjedinjuju u treptajima najfine energije, nastale velikim praskom koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka "stvoritelja"  zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir.

Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje će niknuti biće koje će postati negova svijest. U središtu tog bića zablistaše "OČI BOŽJE" i prodriješe u tamu do samog njenog korjena, do još ne otkrivenog izvora energije, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe.

Kada pronađemo to mjesto tada prestajemo biti marioneta u teatru života, tada postajemo njegovim sudionikom  i svjesno spoznajemo LJUBAV, tu čudesnu energiju iz koje smo izrasli. To je trenutak potpune sreće, trenutak u koje život uistinu postaje san.

Tada više ne vrednujemo  vrijednosti nego  značenja, spavamo manje, a sanjamo više, jer tek tada spoznajemo da svaka minuta u kojoj smo zatvorili oči krade 60 trenutaka svijetla, svaka minuta u kojoj smo isključili uši oduzima 60 trenutaka zvukova koji nas hrane ljepotom postojanja.

Kada u tom komadiću života spoznamo ljubav,i tada svu mržnju i sva nesretna stanja crtamo na komadiću leda i čekamo izlazak sunca. Uspinjemo se ka vrhu planine i spoznajemo da sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročimo i tada govorim ono što osjećam i uistinu činim ono što mislim.

Poslušajmo glas onih koji nas vole i pamtimo riječi da bi ih slušali u beskraju trenutka kada se otaplja leda naših tuga i nesreća. To je glas istine, simfonija univerzuma koja nam priča da sutra ne postojii i da ni jučer više nije važno.

Trenutak je jedina istina, jer sljedeći je samo misaona varka, a sutra možda nikada neće doći.

Dugo to nisam znala i čekala sam neki pogodniji trenutak. Danas spoznajem istinu i ako je ne  prihvatim, onda ću sigurno žaliti što u ovom  trenutku spoznaje nisam rekla da volim, što nisam pružila usne na poljubac, tijelo u zagrljaj, ruku za pomirbu.

Gledam Očima božjim i osjećam da je ovo što vidim ono najintimnije i najiskrenije u meni, gledam sebe i u ovom trenutku u  sebi spoznajem tajne univerzuma, u trenutku koji postaje vječnost.

Ovo je trenutak u kojem govorim istinu i šapućem  žao mi je zbog svega do sada neizgovorenog, molim oproštaj za grubosti i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i  sve lijepe riječi.