Svaka je prigoda uvijek dobrodošla,da se prisjetimo velikana ljudskih umova,koji su ostavili velikog traga u svojim besmrtnim djelima,a koja nam trebaju osvijetljavati naše životne stazice,puteljke i putna raskrižja,da bi smo lakše,bolje i sretnije došli do naših zamišljanih i zacrtanih ciljeva.

   Jedan od tih je i Marko Tulije CICERON,od 106.do 43.pr.Kr. koji je iza sebe ostavio brojna djela,a slovi kao jedan od najvećih i najznamenitijih oratora/govornika starog Rima.Njegova je velika zasluga i u tome,što je grčku kulturu prevodio na latinski jezik.Znano je također da če ista biti podloga i nastavak razvitku rimske kulture,koja će opet provučena kroz srednji vijek u renesansi biti osnov za sveobuhvatni društveni,znanstveni i umjetnički procvat,kako Europe,tako i ostatka svijeta.

   No vratimo se na sukus ili bit stvari,a to je jedno zanimljivo i po meni veoma važno djelo; "UTJEHA",koja je napisana iz jednog bolnog iskustva i promišljanja nakon smrti voljene kčeri Tulije,iz kojeg proističu misli,koje su relevantne za sve,koji smo do sada i one koji će doći poslije nas.

   Čovijek je biće koje teži za SREĆOM,KAO ISTINSKIM DOBROM,A KOJE JE IZVOR LJEPOTE.

   A kako doći do SREĆE ? Treba ju tražiti KAO USKLAĐENOST ŽIVOTA SA VANJSKOM I UNUTARNJOM PRIRODOM.

    Time se stiće VRLINA,KOJA IMA KARAKTERNU SNAGU I VRIJEDNOST DUHA.

    I na kraju nam Ciceron govori o BOLI,koja nije u prirodi,nego u pogrešnom mišljenju,NON IN NATURA SED IN OPINIONE,

    JER UZVIŠENOST MISLI I OSJEĆAJA OSLOBAĐA OD PATNJE.