nije lako kad se razara bilo koja zajednica, kad se skup rastvara na jedinke, bez obzira kakva ih veza spaja... no kad svaka jedinka teži drugačijem putu, a nema volje razuma i poštovanja onda je bolje za sve, da skupa ni nema... jedino što oni koji nemaju glas ne mogu u borbu za svoje mjesto, pa onda ja dižem svoj jer kažu da su prijatelji glas savjesti i razuma....čuvali te, dušo, anđeli na dugom putu koji moraš proći...a mojim prijateljima pročistili duše i misli i olakšali put kroz sadašnjost..

tek zakoračiš na ovaj svijet, a već doživiš svu okrutnost svakodnevice,

nisu ti dali niti tren

da osjetiš bezuvjetnu ljubav s obje strane svoje duše,

niti roditeljsku toplinu s obje strane tvoga tijela,

malenog i krhkog.

a ipak,

ti si čvrsta točka za koju se drže svi oko tebe,

ti si zvijezda čije svjetlo sja u tami razuma i očaja,

ti si učitelj shrvanima koji nosi baklju razumijevanja..

ti si, dušo, krhko i nježno tijelo,

što je stvoreno da nosi terete svojih predaka,

no ništa ti neće biti teško...

svi sunčani dani hitaju da ti osvjetle mrak,

sva plava mora biti će suze koje nikad nećeš liti,

sve planine biti će tvoji zakloni,

a sve divlje zvijeri tvoji čuvari...

srebrna mjesečina biti će tvoje blago...

a sve dobre duše tvoji mili...