Ljubav je na selu ili ne?

Malo sam pogledala RTL-ovu  „Ljubav je na selu“; hm… I sjetila se jedne žene koja  mi je  došla na regresiju u prošle živote. Uopće se više ne sjećam njezina doživljaja niti njezine priče ali se dobro sjećam kad mi je u nevezanom razgovoru pričala o tomu kako se udala. „Kad sam prešla tridesetu, jednog sam jutra sama sebi rekla da ovako više ne ide. „

Uglavnom, dopustila je da joj se veza dogodi. „Znate,“ pogledala me kao da od mene očekuje razumijevanje i oprost, „morala sam se prisiliti dopustiti Marinu da mi stavi ruku na rame.“ I kad je u sebi pregrizla otpor, veza je krenula. Rezultat, dvadeset godina kasnije, dvoje krasne djece i uredan brak.

A sad natrag na „Ljubav je na selu“; koncept je, koliko sam mogla shvatiti u površnom gledanju, da se neki seoski neženja upozna s nekoliko slobodnih žena i da im se pruži prilika da se zbliže, pa i da im se dogodi ljubav, ili možda brak.

Ma,  ne pišem to zato da moraliziram ili zagovaram ovo-ono. Više bih voljela potaći razgovor o različitim vidovima pokušaja zbližavanja muškaraca i žena radi ovih ili onih interesa, iz ovih ili onih pobuda i potreba. Čini mi se da je krizno vrijeme ono pravo vrijeme za udruživanje, pa i za razumsko udruživanje na najintimnijoj razini koja podrazumijeva i mogućnost rađanja djece.

U „Ljubavi na selu“ svjedočite nelagodi susreta potencijalnih udavača i ženika. Pa, usprkos tomu, ipak se iz nekih razloga podvrgavaju torturi neke vrste reality-showa u kojem ih kamera neprestano slijedi i bilježi  govor lica i tijela, a znatiželjni mikrofon prisluškuje sve titraje glasa kako bi gledatelji mogli razlučiti iskrenost od glume.

Ne možeš a da se ne upitaš zašto te mlade žene pristaju na takvo snimanje; je li to strah od budućnosti, je li to saznanje da  „ovako više ne ide“, je li to potreba da se nađe srodna duša, ili je samo želja da se postane TV zvijezda pa makar i na petnaestak minuta?

Seoski su mi neženje malo jasniji; treba im životna družica, žena koja će s njima raditi i veseliti se, dijeliti stol i postelju, pa možda i rađati. Njihovo sudjelovanje u ovakvom tv šou mi je iskrenije i skidam im kapu zbog hrabrosti da se tako izlažu.

A ženskinje koje dolaze pogledati bi li mogle s tim i takvim muškarcem živjeti na selu…što da kažem o njima? Očajnice? Perverzne egzibicionistkinje? Ne, apsolutno ne! Iako ima i toga u popriličnim dozama.

Radije želim povjerovati da su na pragu donošenja životne odluke gonjene unutarnjim pritiskom poput one moje klijentice s početka priče „Ovako više ne ide“. Ovo i pišem da im pružim podršku pa  čak i da ih blago gurnem, da im pomognem da prigrle izazov.

Ljubav ionako nije niti na selu niti u gradu niti na Veneri niti na Mjesecu. Ljubav je energija u srcu. Svatko se rodi s određenom količinom te ljubavne energije u sebi. Na životnoj stazi, radeći kompromise, često se dobar dio te energije prospe i izgubi. Ima ona priča o ženi koja je brala zrnje na polju a onda ga nosila u glinenom čupu na glavi do svoje obitelji. Međutim, glineni je čup bio napuknut pa je žena putem izgubila većinu skupljenog zrnja. Kad je stigla kući nije imala čime nahraniti gladna dječja usta.

Pretpostavljam da je većina sudionika „Ljubavi na selu“ poput te žene; na putu su izgubili ili prosuli dobar dio zrnja, dobar dio svojih ljubavnih energija. Stoga oni i one, koji shvate da, modernim rječnikom rečeno, kemije nema - ali da je život u dvoje ipak ispunjeniji - imaju šanse da „pregrizu govno“, da se prisile da „dopuste Marinu da ih zagrli“ i krenu naprijed.

Ukratko, živjele provodadžije pa čak i one televizijske! Hm…