Svakom ozbiljnom proučavatelju društva sasvim je jasno da sva ljudska bića dijele iste potrebe i želje, pa čak i simbole, bez obzira na rasnu pripadnost, boju kože, vjerovanja ili kulturu.

Možemo ustvrditi da je ono u čemu svako ljudsko biće uživa i što želi: ljubav, moć i sklad.

Ljubav

Ljubav je u našoj prirodi. To je stanje u kojem se osjećamo sretno povezanima s drugim ljudskim bićem ili pak sam taj čin povezivanja. To je proširivanje sebe kako bi se uključilo drugoga. Ne moramo se posebno truditi da bismo bili u ljubavi, osim kada osjećamo da je nemamo. Kada se ljudska bića okupe u okolnostima u kojima nema straha, ljubav se jednostavno javlja sama od sebe. Prisustvovao sam mnogim okupljanjima širom svijeta prilikom kojih su deseci stranaca postajali dragim prijateljima nakon što su zajedno proveli svega dva ili tri dana. Što su radili i zašto su se tamo našli kao da nije bilo važno. Sama blizina te izostanak straha bez napora su stvorili ljubav.

U vremenima velikih opasnosti ljubav se također prirodno iskazuje. Kad god dođe do tragedije ili nezgode, oni ljudi koji nisu obuzeti strahom automatski počinju pomagati onima kojima je pomoć potrebna. Ne mora im se ništa reći ili pokazivati, osim možda kako da bolje pomažu. Želja za pomaganjem, koja je oblik ljubavi, nastaje spontano. Ta automatska reakcija ljubavi može biti toliko snažna da neki ljudi svoje vlastite živote izlažu velikim opasnostima kako bi pomogli nekoj osobi. Kažemo da su junaci ti ljudi koji skaču u pobješnjele bujice da bi nekoga spasili od utapanja, ako utrčavaju u goruće zgrade kako bi neko dijete iznijeli na sigurno ili ako učine neko od mnoštva drugih hrabrih djela kako bi nekome pomogli. Ali malo tko od njih o sebi misli kao o junaku. Većina ih kaže da su to učinili zato što je to jednostavno bilo potrebno napraviti ili da su to napravili bez razmišljanja. Bio je to spontani čin ljubavi.

Sumnja je to što oslabljuje povezanost u ljubavi. Kada neka osoba sumnja u postojanje ljubavi, rađa se strah, a ljubav počinje umirati. Strah potire ljubav zato što je suprotan od ljubavi. Strah dolazi od osjećaja ili stanja nepovezanosti. Kada se ljubav smanjuje, strah raste; a kada se strah smanjuje, ljubav raste. Štoviše, kada se ljubav smanjuje, raste strah, a s njim raste i potreba i želja za ljubavlju.

Potreba i želja da volimo i budemo voljeni utječe na sve naše akcije i reakcije u onoj mjeri u kojoj osjećamo nedostatak ljubavi u bilo kojem obliku. Uz snažnu silu seksualne ljubavi, nama upravlja i ljubav prema prihvaćanju i priznanju. Nada da ćemo biti prihvaćeni, ili naša reakcija na odbijanje, oblikuje mnoga naša ponašanja. Uz to, mnogi su ljudi vođeni težnjom za priznanjem, koliko god bilo malo ili privremeno, osobito onda kada se čini da u njihovom životu privrženosti ili prihvaćanja neće biti baš tako skoro. Velika djela koja su od koristi za cjelokupno društvo, baš kao i zločini koji štete društvu, mogu dolaziti iz iste potrebe i želje za priznanjem. U nedostatku priznanja, neki će ga ljudi nastojati dobiti na silu zahtijevajući poštovanje, možda tako da rade nešto od izuzetne vrijednosti, a možda i tako da traže lažno poštovanje izazivajući strah.

Kada frustracija zbog nezadovoljavanja potrebe i želje za ljubavlju u bilo kojem obliku dovoljno naraste, ishod su duševni ili tjelesni poremećaji. To se događa kada strah koji nastaje zbog nedostatka ljubavi ne može biti iskazan. Kada se, prema uvjerenjima dotične osobe, ništa ne može učiniti, strah izaziva povlačenje u sebe, stvarajući unutar tijela prvo veliku napetost, a zatim i bolest.

Moć

Moć je u našoj prirodi. Slično ljubavi, ne moramo se posebno truditi da bismo imali moć osim ukoliko osjećamo da je nemamo. Moć je u svojoj biti čin učinkovitog djelovanja. Već od začeća mi smo svi stalno u procesu izražavanja svoje osobne moći jer neprestano činimo ono što je učinkovito za naše preživljavanje i naše zadovoljstvo. Od prvog trenutka pa tijekom cijeloga svoga života nastojimo izražavati svoju moć, više ili manje učinkovito. U fizičkom smislu naša se tijela bave održavanjem, popravljanjem, rastom, učenjem i potragom za zadovoljstvima. U duševnom smislu naši su umovi okupirani rješavanjem problema, stvaralaštvom i utjecanjem na svijet oko nas. Mi moć imamo stalno ali zbog mnoštva razloga nismo ju uvijek u stanju osjećati. Kada izražavanje moći nije učinkovito, prirodna je reakcija potraga za drugačijim rješenjem nekog problema, odnosno pronalaženje nekog drugog načina za postizanje učinkovitosti. Prije nego što njihovi izumi prorade, izumitelji provode puno različitih pokusa; sportske ekipe iskušavaju na desetine različitih strategija kako bi pobijedile protivnike; političari donose mnoštvo različitih ekonomskih ili socijalnih programa kako bi postigli svoje ciljeve. Na osobnoj razini, ljudi iskušavaju različite tehnike i pristupe iscjeljivanju, različite profesije, razne odnose i razna duhovna učenja kako bi u svojim životima postali učinkovitiji.

I opet, sumnja je ono što oslabljuje prirodno izražavanje moći. Kada osoba sumnja u svoju osobnu moć ili izvor te moći, rađa se ljutnja, a moć se počinje povlačiti. Kada se smanjuje moć, ljutnja raste; a kada se smanjuje ljutnja, raste moć. Kao i kod ljubavi, kada se moć smanjuje, raste ljutnja, a s njom raste i želja i potreba za moći.

Najpopularnija "tehnika" za obnovu moći u vrijeme sumnje i ljutnje je prisila. Mnogi ljudi poistovjećuju moć i prisilu, no prisila je ono što ljudi rade kada se zapravo osjećaju bespomoćnima. Aktivna prisila koristi se kako bi se ljude natjeralo da čine ono što želite. Obično ima oblik zastrašivanja ili fizičke nadmoći. Pasivna prisila, koju također nazivaju pasivna agresija, način je prisiljavanja ljudi da čine ono što želite tako što odbijate djelovati, ili tako što kod njih izazivate osjećaj krivice dovoljno snažan da učine ono što vi želite. Osim što će loše djelovati na naše odnose i učinkovitost, pokušaji prisile također izazivaju veliku napetost kod onoga koji prisiljava.

Kada prisila nije moguća, druga "tehnika" koja se još koristi je vandalizam. Dijete koje se osjeća povrijeđeno i bespomoćno može razbijati stvari kako bi pokazalo ljutnju. Time rijetko uspijeva roditelje prisiliti na nešto, no time zasigurno privlači pažnju, stoga ta zamjena za učinkovitost djetetu donosi barem nekakvu malu zadovoljštinu. Dijete razmišlja, "Ne mogu dobiti to što želim, ali barem mogu nekoga učiniti nesretnim." Jadna je to zamjena za učinkovitost, ali ona od dječje zlovolje i mladenačkog vandalizma može narasti do terorizma u kojega se upuštaju odrasli. I naravno da sa sobom donosi napetost.

Međutim, ukoliko ne postoji način za iskazivanje ljutnje i ako nema povratka stvarnoj moći, ljutnja se usmjerava prema unutra i tako nastaju duševni i tjelesni poremećaji.

Sklad

I konačno, u ljudima postoji i prirodna težnja ka skladu. Ja sklad razumijem kao uzajamno korisno povezivanje i suradnju ljudi s njihovim društvenim okruženjem i prirodnim okolišem. Sklad ćemo najlakše zapaziti u izoliranim plemenskim skupinama, no postoji i u mnogim malim zajednicama, susjedstvima, grupama, klubovima i udrugama. Svjedoci smo pokušaja nacionalnih vlada i Ujedinjenih naroda da stvore sklad, ali izgleda da je sklad teže postići što je skupina ljudi veća. To je dijelom zato što veće skupine lakše postaju neosobne. Naime, u njima je lakše izgubiti osjećaj povezanosti i osobnog utjecaja. No sklad podrazumijeva nešto više od toga; zapravo sklad najviše ima veze s osjećajem vlastitog mjesta i svrhe na ovome svijetu, te s priznavanjem vlastite međupovezanosti s tim svijetom.

Kada osoba sumnja u tu međupovezanost, kada sumnja u vlastito mjesto i svrhu unutar te međupovezanosti, rađa se otuđenost. Umjesto "ti i ja ili mi i oni smo jedno" nastaje "ja ili mi smo protiv nekoga ili nečega". Otuđenost, koju često prepoznajemo po izrazitoj nervozi, apatiji, zbunjenosti i očaju, stvara veliku unutarnju napetost i, naravno, duševne i tjelesne poremećaje.

* *

Rješenje za poremećaje izazvane strahom jest više ljubavi kroz izražavanje više zahvalnosti, uvažavanja, divljenja, prihvaćanja, sućuti, skrbi i pomoći, kako prema drugima, tako i prema sebi.

Rješenje za poremećaje izazvane ljutnjom je povećavanje vlastitih znanja, vještina i samopouzdanja.

Rješenje za poremećaje izazvane otuđenjem je najprije u traženju duhovnog sklada s višim ili dubljim bićem, a zatim zamjećivanje tog duha u svemu stvorenom.

Ukoliko ipak želite zaista brzo rješenje primjereno ultra-brzom suvremenom načinu života tada jednostavno prestanite sumnjati. Zadržite zdravi skepticizam kada god je to potrebno, no odbijte sumnjati u vlastitu vrijednost, vrijednost drugih i vrijednost svijeta.